Boris Maruna

Florida je daleko


U Zagrebu jesen dolazi s Medvednice
Najprije se pojave oblaci ko nebeska mana sumnjivih namjera
I visoko gore bukve počnu gubiti lišće
Što već sredinom listopada obeshrabruje breze na Zvijezdi
Da bi u prvoj polovici studenoga sve završilo
Pobjedom starenja
Ja stojim na predzadnjoj postaji tramvaja
I otpuhujem dimove cigare u borbi s oštrim zrakom
Ne pomaže Osjećam kako se studen i vlaga talože
Duboko u kostima, nešto kao kad ti duge vlasi
Kakve mlađe žene
Prelaze preko trbuha približujući se opasno
Preponama slabina
I mislim: ovo mora biti vrijeme zimnice
I određenih unutarnjih suprotnosti
Vrijeme kad čak i naše lijevousmjerene novinarke
Sanjaju Floridu, uzdišu za boljim zimama
I mlađim godinama i ljušte rusizme po rečenicama kao
Posljednje ostatke sunca na koži mrtva ljeta
Nema sumnje, mora da je nešto umrlo
Duboko u rašljama stabala
Na Medveščaku i inače među nogama
I jesen je već u Zagrebu kao da se sa Sljemena
Spustio na zemlju zepelin Božjih darova
Odjednom kao da nam svima treba šalica toplog čaja
Dobar tuš malo nježnosti i zaborava
Ali Florida je daleko
A ovdje se nastavlja uzaludna povijest moje klase: rat
Još traje za one koji su u ratu
Drugima preostaje spora vuča tramvaja
Sendvič od nebeske mane i utjeha da ćemo na dugi rok
Svi biti mrtvi.