Nedjeljko Kaveljević Ždero

tajne su i duboke veze
dlijeta i klesara

zabrinut za njihovu zajedničku putanju
strahujem ne mičući pogled
hoće li se sresti
ili će se mimoići
korak i
mrko čelo
oteščalo od misli
od ideje

hoće li
početi prijateljstvo
ili rat s kamenom

čini se da
gledaju uzajamno
jedan drugoga
s nevjericom
s vjerom
s ljubavlju
prijateljski i neprijateljski
istovremeno

dlijeto bljesne
zaiskri
fijukne komadić kamena
kraj klesarove obrve

uživam
kako
čekić dlijeto i ruke
pletu finu simfoniju

kamenu se sve više sviđa
milovanje zvukova
klesarova ideja
pretvara mu vječni naum
da postane bista sveca
spomenik skladatelja
da pokaže koliko je
ljubavi i ljepote
dugo nosio u sebi

Bravo, Ždero! "Simfonija" je izvrsna pjesma, jedva čekamo da ti iziđe zbirka pjesama! P.S. Ovu pjesmu napisao je Nedjeljko Kaveljević Ždero!

Čarobnica

ljubavnika dozivala
da joj dođe da lijep bude
na vilinskom plesu bila ples plesala sve do zore
splela vijenac nad Vranjačom
stavila ga oko vrata

do nestvarnog, sve do ruba
odlazila vraćala se
bludničila pijuć vino klečeć naga pred zrcalom
erotična,nasmijana
plesala je sa vilama

s mrtvima dok razgovara
nad grobove ruke pruža
prste lomi prsten skida kroz vremena dok putuje
s plaštem bijelim vijoreći
dok usmrti konje vrane

svijeću pali pred zrcalom
priziva ih šapćuć nježno
prolazili ljubavnici, ljubavnici odbačeni,
prezreni i nevoljeni
bešćutno ih ubijala

zatrovala vode bistre
svi bunari presušli, presušile kamenice
mrtvih krila, mrtve ptice
zimu zvala da potraje
proljeću se opirala

splela vijenac nad Klačinom
stavila ga oko struka
golih grudi izazovno s Erosom se preplitala
razigrala pjesmu divlju
zavodljivu i putenu

kosu splete prsten baci
jutru rekla dobrojutro, ljubavniku zbogom kaza
pobrisala sjaj zrcala
svijeći plamen utrnula
i ode do nepovrata

Dva zlatnika

čovjek bez rodbine i prijatelja
leži na odru
speman

sažali se stara usidjelica
otvori svoju srebrenu kutiju te izvadi
dva zlatnika

taman je bilo dostatno
za lijes, grobara
i grobno mjesto na rubu groblja

na prvu godišnjicu
nitko ne upali svijeću na grobu bez oznake
ni na slijedeću

groblje se vremenom popunilo
siromasima
bogataškim spomenicima
i ukrasima

triput posijekoše čemprese
uz rub groblja
triput izrastoše novi

komunalci dovedoše strojeve
prošire cestu
sada je rubnik i nogostup
na polovici groba bez oznake

prolaznici ne znaju
da svaki dan čine društvo
mrtvom čovjeku
bez rodbine i prijatelja

Čitaj me
(„Jutru poezije“)

Čitaj me, kaže pjesma
Nosi me pod pazuhom
Pusti me da zaspim na tvome uzglavlju

Čitaj me, pjesma moli
Nosi me na svoja putovanja
Pusti da sretnem tvoje prijatelje

Čitaj me, šapće pjesma
Nosi me k tajnim poznanstvima
Pusti da vidim ljubav i preljube

Čitaj me, pjesma viče
Nosi me u svijet da ga vidim
Pusti svijet da mene vidi

Čitaj me kaže pjesma
Čitaj me pjesma moli
Čitaj me šapće pjesma

Čitaj me pjesma pjeva
Sve zvoni sve vibrira
Kroz vremena i prostranstva

Crno podne


Ne, pjesma nije
za ovu tišinu
tu snivaju mrtvi
mirisi i ruže.
Oltari hladni
skrivaju istinu
okolo pustoš
polja se ne pluže

Prođoše žetve
i ptice i sjetve
proteklo sve je
što je znalo teći.
Iste su sada
molitve i kletve
i reklo se je
što se moglo reći

vrijeme

ima vrijeme jedno utkano u vezove
u stare pozlaćene niti

mjereno danima
mjereno godištima
nemjereno jer staro je
kao najstariji hrastovi

daljine je najdalje dosegnulo
pravrijeme u nitima zlatnim
toliko da ga osjećamo
kao zajedništvo
kao prijetnju za preostalo vrijeme

zbilja je je s nama išlo
teklo je i prije nas
ima li ga još toliko
da dotekne za očekivanja

ima li ga za generaciju koja se nada
doseći nebo
dohvatiti oblake

ima li ga da izbriše krik udovice
žalopojku majke
jecaj ostavljene žene

kome se priklonilo
hitrim koracima ili strpljivom čekanju
kralju ili njegovim podanicima
zimskim maglama ili proljetnim vedrinama

pjeva li akorde divne melodije
ili je u disonanci
ili u stranputici
ili je svojim putevima
pučinu nadkrililo

nemam takvo pitanje da ga prestigne
da ga razobliči
nemam pravo pitanje da ga sustigne
steklo je golemu prednost
vrijeme
i prijeteći je strpljivo i neumitno
vrijeme
pravrijeme
budućnost mu je s drugim svijedocima

zlatno runo

netko je davno
skovao veliki plan

u potrazi su već milenijima
u potrazi žena i čovjek
za runom zlatnim

pred očima pozornica prostrana
od daljina i nepoznate žudnje
od nedohvatne zipke u kojoj raste
rođena da ih zavede

utkana u tkivu tijela
stopljena s dušom
naseljena u nervu
domaćin najluđih snova
vlasnik putokaza
svirač lutnje frule i kitare

u fijuku vjetra onaj najfiniji ton
pred oltarom najmističnija slutnja
poriv kojeg proljetna snaga otkrije
što se
u svanućima šulja kroz preostale sjene
i daje najluđa obećanja
prijeti najgroznijim kaznama
miluje najzavodljivijim dodirima
vuče dalje

mami pokazujući nove šanse
što su uvijek skoro nadohvat

umorom privremeno zatomi razočaranost
i govori riječi utjehe
dok zaborav kliče
riječi varalice
riječi čija jeka dugo odzvanja
slaže ih u pjesme

tako produžuje potragu
za zlatnim runom
za obećano zemljom

stećak

ovdje ja ležim gdje stoji taj kamen
neispunjene želje su nanj uklesane
on sada svjedoči da sam jednom bio
on stoji i svjedoči da me više nema

neka se blaga mjesečeva svjetlost
odmara na mojim golim kostima
jer nije isti čovjek koji drvo posadi
kao onaj koji se u sjeni drva odmara

znaj da uvjek kad proljeće dođe
i moje bi kosti negdje htjele ići
za slatkim mirisima nekih starih
tajnih, strasnih i tuđih ljubavi

o kad bih mogao koraknuti natrag
svaki novi dan bio bi jedan život
znao bih puteve i imao bih krila
samo moje bi bile nebeske visine

na svakom bi raskršću bilo upisano
da anđeli čuvaju put i smjerokaze
pa putnici po zemlji ni zvijezde po nebu
nikada ne bi mogli zalutati

ne juri u sutra danas nebo dohvati
kad stećak tvoj bude do kraja isklesan
da se svojih koraka putnik ne uplaši
da se na to osvrnu nečije uplakane oči

ne juri u sutra danas ljubav nađi
ljubi i pjevaj da se svjetovi raspamete
danas sve učini ne gubi ni trena
predugo ćeš hoditi ispod zemlje crne

nemoj kleti juče za sutrašnju sudbu
danas kradi dar, poljubac zabranjen
znaj nije isti čovjek koji drvo posadi
kao onaj koji se u sjeni drva odmara

zov
još me zovu putevi, koraci
rime riječi, nejasna sjećanja
priviđenja, čudnovati znaci
sumnje nove, davna vjerovanja

još me s mrakom krici jezoviti
vabe k sebi i pružaju ruke
znam da neću moći odoliti
probat okus njihove jabuke

jedan korak i nema povratka
taj poljubac gorči od pelina
što je propast što je tako slatka
povjerovah da je sve istina

vjerovat ću iako se bojim
prostoj laži staviti pečate
kada padnem mislit ću da stojim
dok svatovi i po tebe svrate

moji su te preci prepoznali
pokorili, pokrstili za se
i oni su sebe tebi dali
da prežive i da obraz spase

pjevale su gusle i svirale
palili se svitnjaci,badnjaci
mnoge su se jame propuntale
i javljali blagovjesni znaci

a ja opet bez tebe ne mogu
opet žudim opet pjesmu čujem
i molim se svom škrtomu Bogu
darivanja nova priželjkujem

za uboštvo bit će još vremena
zov me neki tajanstveni vuče
dah što čuva pegršt uspomena
kadgod pjeva kadgod zajauče

još izdrži opet jaka budi
čuvaj nebo lisicu i vuka
brani vjeru to su tvoji ljudi
taj je nježni dodir moja ruka

ti si tamo ja u svijetu ništa
osluškujuć tvoju buru, kiše
jadno zrno samo sred strništa
želi klijat a još jedva diše

Podnevna balada

Podne je. Zenit peče
Kameno podne.
Tek rijetke klepke ječe
utopljene u mekim ovčjim runima

Zamahne pospani klesar
dlijeto u čvrstoj ruci časom bljesne
vidi se pejsaž dovršen.
Darovi zrelih plodova,brement kamen
i srce tajom u grudima

Podiže se vihor iznad kamenjara
a među vlatima riđovka lijeno
ispi nerođenu mladunčad
Očima uplašene ševe ostade
gnijezdo opustošeno

Cvijeta trpkost kamenim vidokrugom
i strepnje crne na lica urezane
kao rane

Rane bure

Počele su rano bure
skladat svoju simfoniju
goletima,pustarama
krševitim,kaduljinim

Nijem je pastir putovima
nemoćan je noćnik stadu
uplašenu zatvorenu
nesanicom, nestašicom

Stisle su se ljetne zore
nerošene nekošene
riječi šute bolje pute
ogoljele,oboljele

mis*o čelu oteščala
uzdrhtala vjeđa oku
u gledanju slijepe zjene
u svršetak u rođenje

Počele su rano bure
studen nade okovala
nesanicom nestašicom
studen nade okovala

"znaj nije isti čovjek koji drvo posadi
kao onaj koji se u sjeni drva odmara"

..dobra..pjesma..

..a pogotovo ovaj stih..

Kume Ždero, ovo je najkraća pjesma koju sam vidio