Milan Ilić
Stranica 1 / 1. • Share •
Milan Ilić
by Ivica on 19.12.09 19:47
Milan Ilić – Buđenja/Erwachen – Knjižnica B. Ogrizović. 20. listopada 2009.
Carpe vitae
ili
Iskoristi život
Kao što u programu piše, ja sam pjesnik a ne biograf, bibliograf, ili neki drugi "graf". Uostalom, Graf na njemačkom znači grof a moja krv nije plava.
Zato ću o Milanu Iliću pričati na drukčiji način.
Biljka, životinja, čovjek... Sve što diše i raste susrelo se u životu s ljubavlju i oduševljenjem ali i s tugom i razočaranjem. Sve što je proklijalo, sve što se izleglo, sve što je rođeno, pokušava svoj kratki vijek u materijalnom svijetu na neki način obilježiti. Jer – živi se samo jednom. Neki nisu ambiciozni ili ih zanima samo vlastita egzistencija ili dobrobit uskog okruženja pa je sve što uspiju učiniti produljenje vrste, roda ili porodice. Drugi, ipak, imaju širu viziju pa cijeloga života istražuju, uočavaju, uče, proučavaju. To su ljudi. A čovjek, u naglašenom smislu te riječi, ima potrebu svoja znanja i spoznaje podijeliti s drugima, on bilježi, poučava, pokušava i duhovno obogatiti vrstu i rod. Kao što je rekla jedna moja poznanica, aforističarka: "U zdravom duhu, zdravo tijelo". Milan Ilić je jedan od onih koji tako rade.
Sve je krenulo još u djetinjstvu. Stao je na kazališne daske. Mali je glumac putovao s družinom i brusio umijeće po Narodnim kazalištima zapadne Bosne. Očito je dobro glumio jer je dobivao jednake honorare kao i odrasli kolege. Ta ljubav prema glumi ponajviše je odredila njegov životni put, bogat i vrludav i zemljopisno i u umjetničkom smislu.
Rođen je u Jajcu, školovao se u Banjaluci pa u Bihaću, gdje je i maturirao. U Zagrebu je diplomirao povijest umjetnosti i njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. I tada počinju nove avanture koje mu je pripremio život. Zaposlenja ga sele kroz nekoliko hrvatskih gradova. Vodio je gradsku knjižnicu i čitaonicu, pučko otvoreno učilište, kazalište, predavao u srednjoj školi, školi stranih jezika, Institutu za strane jezike...
Usput je glumio u kazalištu, pisao drame, scenarije za crtane i lutka filmove, likovne i kazališne kritike. Otkrio je da se želi (i može) izražavati i na druge načine: piše poeziju za djecu i odrasle, tekstove za edukativne stripove, predgovore i recenzije drugim autorima, uređuje novine, knjige, časopise, piše za novine i časopise, prevodi. Organizira različite kulturne manifestacije.
Uz rad je studirao andragogiju u Zagrebu, a kao njemački stipendist specijalizirao u SR Njemačkoj gdje je održao i četrdesetak predavanja na fakultetima. Pohađao je postdiplomski studij muzeologije i informatike na Sveučilištu u Zagrebu.
Je li to sve? Nije, naravno! Taj čovjek, prepun interesa i elana, shvatio je da još ima toga što može pružiti društvu. Nakon odlaska u mirovinu i dalje je hiperaktivan. Izdaje knjige poezije. Vrši selekciju radova sto šezdeset članova Hrvatskog likovnog društva za njihove izložbe koje organizira nekoliko puta godišnje, organizira otvaranja tih izložbi, piše kritike. Već desetljećima sudjeluje u radu Hrvatskog saveza sportske rekreacije diljem Hrvatske, gotovo sam piše priloge i uređuje njihov časopis "Sport za sve". Takav entuzijazam i angažman nije mogao ostati nezamijećen pa je Milan 2004. godine dobio Nagradu za životno djelo za razvoj sportske rekreacije u Hrvatskoj.
Vjerojatno sam štošta i zaboravio napomenuti. U jednoj pjesmi, u prvom licu jednine, prijekorno kaže: "Čovječe, Carpe diem!" Ma nemoj! Milan sigurno nije čovjek koji bi sebi trebao prigovarati na taj način!
O pjesmama punim sentimenta, nostalgije, ponekad i gorčine ili rezignacije, sve je rečeno u recenziji knjige. Želio bih dodati samo nešto, sa svog aspekta, o ciklusu "Oseka razuma".
Rat – uzrok, povod... o tome neću. Ali posljedice smo svi osjetili, osjećamo ih i još ćemo ih dugo osjećati. Najgore su prošli oni koji su izgubili nekog iz obitelji. Mnogi primjećuju samo one materijalne posljedice: spaljen dom, crkva, mine u poljima, pad standarda. Milan, duboko potresen i ojađen patnjama univerzalnim, besmislenom mržnjom koja je podijelila i otuđila prijatelje, osekom razuma koja je zamijenila plimu ljubavi, tom najdubljom krizom morala; hvata pero i piše pjesme. I u njima se, retoričkim pitanjima, obraća svima koji su preko noći doživjeli oseku razuma. Retoričkim, jer oni kojima su namijenjena neće ih čitati ili ih neće razumjeti, ionako.
Tko ne bi poželio takvog prijatelja?! A ja ga imam! Hvala ti, Milane, na prijateljstvu koje je obogatilo moj život!
Carpe vitae
ili
Iskoristi život
Kao što u programu piše, ja sam pjesnik a ne biograf, bibliograf, ili neki drugi "graf". Uostalom, Graf na njemačkom znači grof a moja krv nije plava.
Zato ću o Milanu Iliću pričati na drukčiji način.
Biljka, životinja, čovjek... Sve što diše i raste susrelo se u životu s ljubavlju i oduševljenjem ali i s tugom i razočaranjem. Sve što je proklijalo, sve što se izleglo, sve što je rođeno, pokušava svoj kratki vijek u materijalnom svijetu na neki način obilježiti. Jer – živi se samo jednom. Neki nisu ambiciozni ili ih zanima samo vlastita egzistencija ili dobrobit uskog okruženja pa je sve što uspiju učiniti produljenje vrste, roda ili porodice. Drugi, ipak, imaju širu viziju pa cijeloga života istražuju, uočavaju, uče, proučavaju. To su ljudi. A čovjek, u naglašenom smislu te riječi, ima potrebu svoja znanja i spoznaje podijeliti s drugima, on bilježi, poučava, pokušava i duhovno obogatiti vrstu i rod. Kao što je rekla jedna moja poznanica, aforističarka: "U zdravom duhu, zdravo tijelo". Milan Ilić je jedan od onih koji tako rade.
Sve je krenulo još u djetinjstvu. Stao je na kazališne daske. Mali je glumac putovao s družinom i brusio umijeće po Narodnim kazalištima zapadne Bosne. Očito je dobro glumio jer je dobivao jednake honorare kao i odrasli kolege. Ta ljubav prema glumi ponajviše je odredila njegov životni put, bogat i vrludav i zemljopisno i u umjetničkom smislu.
Rođen je u Jajcu, školovao se u Banjaluci pa u Bihaću, gdje je i maturirao. U Zagrebu je diplomirao povijest umjetnosti i njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. I tada počinju nove avanture koje mu je pripremio život. Zaposlenja ga sele kroz nekoliko hrvatskih gradova. Vodio je gradsku knjižnicu i čitaonicu, pučko otvoreno učilište, kazalište, predavao u srednjoj školi, školi stranih jezika, Institutu za strane jezike...
Usput je glumio u kazalištu, pisao drame, scenarije za crtane i lutka filmove, likovne i kazališne kritike. Otkrio je da se želi (i može) izražavati i na druge načine: piše poeziju za djecu i odrasle, tekstove za edukativne stripove, predgovore i recenzije drugim autorima, uređuje novine, knjige, časopise, piše za novine i časopise, prevodi. Organizira različite kulturne manifestacije.
Uz rad je studirao andragogiju u Zagrebu, a kao njemački stipendist specijalizirao u SR Njemačkoj gdje je održao i četrdesetak predavanja na fakultetima. Pohađao je postdiplomski studij muzeologije i informatike na Sveučilištu u Zagrebu.
Je li to sve? Nije, naravno! Taj čovjek, prepun interesa i elana, shvatio je da još ima toga što može pružiti društvu. Nakon odlaska u mirovinu i dalje je hiperaktivan. Izdaje knjige poezije. Vrši selekciju radova sto šezdeset članova Hrvatskog likovnog društva za njihove izložbe koje organizira nekoliko puta godišnje, organizira otvaranja tih izložbi, piše kritike. Već desetljećima sudjeluje u radu Hrvatskog saveza sportske rekreacije diljem Hrvatske, gotovo sam piše priloge i uređuje njihov časopis "Sport za sve". Takav entuzijazam i angažman nije mogao ostati nezamijećen pa je Milan 2004. godine dobio Nagradu za životno djelo za razvoj sportske rekreacije u Hrvatskoj.
Vjerojatno sam štošta i zaboravio napomenuti. U jednoj pjesmi, u prvom licu jednine, prijekorno kaže: "Čovječe, Carpe diem!" Ma nemoj! Milan sigurno nije čovjek koji bi sebi trebao prigovarati na taj način!
O pjesmama punim sentimenta, nostalgije, ponekad i gorčine ili rezignacije, sve je rečeno u recenziji knjige. Želio bih dodati samo nešto, sa svog aspekta, o ciklusu "Oseka razuma".
Rat – uzrok, povod... o tome neću. Ali posljedice smo svi osjetili, osjećamo ih i još ćemo ih dugo osjećati. Najgore su prošli oni koji su izgubili nekog iz obitelji. Mnogi primjećuju samo one materijalne posljedice: spaljen dom, crkva, mine u poljima, pad standarda. Milan, duboko potresen i ojađen patnjama univerzalnim, besmislenom mržnjom koja je podijelila i otuđila prijatelje, osekom razuma koja je zamijenila plimu ljubavi, tom najdubljom krizom morala; hvata pero i piše pjesme. I u njima se, retoričkim pitanjima, obraća svima koji su preko noći doživjeli oseku razuma. Retoričkim, jer oni kojima su namijenjena neće ih čitati ili ih neće razumjeti, ionako.
Tko ne bi poželio takvog prijatelja?! A ja ga imam! Hvala ti, Milane, na prijateljstvu koje je obogatilo moj život!
Ivica- Broj postova: 14
Join date: 19.12.2009
Lokacija: Ponekad u oblacima, ponekad čvrsto na zemlji 
Re: Milan Ilić
by Ivica on 19.12.09 19:51
Sjećanja
Svako jutro mrežom za leptire
lovim komadiće sreće.
Uhvaćeni, opiru se, koprcaju,
a od lepeta njihovih šarenih krila
dan postaje vedar i sunčan.
Ali pred večer,
kada ih pokušam smjestiti
u staklenu teglu svog sjećanja,
zgasnu poput mrtvih krijesnica,
a večer se ovije ljubičastim velom sjete.
Iz skrivenih pukotina noći
isplaze male zelene nemani
neuspjeha i promašaja.
I sve se ponavlja iz dana u dan.
Zašto mi sjećanje ne dopušta
da zadržim samo radosne uspomene?
Poreč, 30.10.2009.
Ivica- Broj postova: 14
Join date: 19.12.2009
Lokacija: Ponekad u oblacima, ponekad čvrsto na zemlji -
Re: Milan Ilić
by Ivica on 18.01.10 15:42
Bjelina ljeta
Prošla si sva u bijelom
a mojim umornim tijelom
prostruja tek drhtaj lak
Autobus
jutarnja mora
vozi put kolodvora
Napolju ljetna žega
Treperi srpanjski zrak
Prošla si sva u bijelom
Milan Ilić
Ivica- Broj postova: 14
Join date: 19.12.2009
Lokacija: Ponekad u oblacima, ponekad čvrsto na zemlji -
Stranica 1 / 1.
Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.