Josip Sever

Borealni konj

Kad klonu moje misli o konju
Na nebosklonu tad se javi
Taj konj u propnju
Kad tonu potezi njegvi
U širno polje u pijesak

Kad mu griva lebdi
U izmaglici mora
Što se brušeno pjeni
Ko češka čaša
Na tvrdu hrastovu stolu

I kad ga jaši knez
I kad ga jaši biskup
Kada ga jaši rudar
I kad ga jaši Wagner

Tu je njegov norvegijski nerv
Njegov tirkizni mač
I taj pješčani Negev
I ta pusta madžarska
Bez jahača

Kolike li gizde u konja
Kad se propne i stane
I ostane
U bijeloj boji
Bijeli konj

-----

/Tog čudnog čovjeka mnogi su voljeli, ali nisu mu mogli pomoći.
On je dragovoljno hodao po svijetu ranjiv, bez kože, bez ikakve potrebe
da se zaštiti. Nosio je naš križ. Dugo je trajao njegov život.
Pola stoljeća za nekoga tko je stalno živio protiv sebe.........
....i sve se svršilo brzo i grozno. Bio je siječanj 1989. g. Našli su ga polusmrznuta
u nekoj veži. Već je u to vrijeme bio jednom nogom na drugom svijetu....
-Sunčana Škrinjarić/
-------