uz Jutarnjeg članak koji spominje Jutro p. u Tinglu Tanglu

Prijavi se u Moj Jutarnji »
Gloria INCosmopolitanAutiNekretnine VijestiKomentariSportJ2KulturaSpektakliFotogalerije.Tito| umirovljenici| Apple| iPad| Steve Jobs| književnost| J. D. Salinger| HNK Zagreb| Ivo Sanader| Hrvatska

.GDJE SAM?
Naslovnica» Vijesti» Magazin» Iznenadni susret sa Salingerom u Tingl-Tanglu 1966. godine
Jutarnji Facebook Jutarnji Twitter Mobile Jutarnji PIŠE I. BEŠKER

Iznenadni susret sa Salingerom u Tingl-Tanglu 1966. godine

.
J. D. Salinger



AFP
(1/2) .Autor: Ina Blagojević Rogošić
Objavljeno: prije 1 h i 26 min

Tingl-Tangl je bio podrumski lokal u Mesničkoj, u Zagrebu, s feralom nad vratima. Prva moja asocijacija kad nas je onamo doveo Srećko Lorger bila je na Richarda Wagnera: on je tvrdio da je Verdijeva glazba “tingl-tangl” (mnogo godina kasnije neka je uvažena kolegica to isto rekla za “Holandeza”, moga prvog Wagnera u životu; poruga je okrutan rondo).

VEZANE VIJESTI
Vijesti
Salinger: Zašto ga hrvatski pisci nisu slijedili?
Je li J.D. Salinger u svom sefu ostavio novo remek djelo?
Umro J.D. Salinger, pisac 'Lovca u žitu'
‘To me obara’
Ušao sam onamo prvi put 15. ožujka 1966. Bio je to čudan dan: na novome Filozofskom fakultetu, bačenome među kućice u Trnju, pokušao sam nadobudno naći profesora Veljačića. Smatrao sam najnormalnijom stvari na svijetu ušetati mu u kabinet i pitati ga za neke činjenice koje su mi bile mutne, dok sam u Splitu, deset sati vlakom daleko, pisao svoju maturalnu radnju o filozofiji istočnih naroda. Neki fini džentlmen, vidjevši me unezvjerena pred zaključanim vratima, objasnio mi je da je Veljačić nekoliko dana ranije otišao zauvijek na Cejlon, da bude budist. Za utjehu odveo me u svoju sobu, pokazao mi Picassov crtež Aiméa Cesairea i dao mi prve podatke o tom pjesniku (dotad sam jedva znao da je i Senghor pjesnik, bilo mi je 16 godina, još ni izdaleka nisam slutio koliko ne znam).

Tako sam upoznao Petra Guberinu. Uvečer, u Tingl-Tanglu, društvo je bilo šareno. Neki je mladić u uglu uvježbavao akcentuaciju na mrtvom Ujeviću, opetujući samo: “Zelenu granu s tugom žuta voća”, ali svaki put s drukčijim naglaskom na inoj riječi. Mislio sam da je pjesnik a bio je glumac. Rekli mi: “To je Ćurdo!” Drugi neki, mršavko guste crne kose, na pô puta između valovite i kovrčave, sjajnih crnih očiju i maslinaste puti, pričao je oporom i teatralnom štokavštinom kako su negdje mislili da je on Egipćanin. Tako je zapravo i izgledao. Mislio sam da je glumac a bio je pjesnik. Bio je to Goran Babić. Velika majka te družbe predstavljena mi je kao Ružica Orešković. Bez “pl.”.

Google oglasi
Megrad Novogradnja
Kvaliteta na atraktivnim lokacijama . Stanovi sa vlasničkim listom.
megrad.hr
Eto, u tom miljeu, u kojemu sam zatim proveo ponešto od prve godine studija zbio se moj drugi susret sa Salingerom, onako od mantinele: Psiho je rekao: “To me obara” i značajno nas je pogledao. Ponovio je još jednom, još me značajnije pogledao preko ostatka ostataka graševine, pa sam ge nekako upitao na što aludira. “Nisi čitao 'Lovca u žitu!'. Moraš. On me obara.” Dan-dva kasnije, u “Ogrizoviću” uzeo sam tu knjigu u ruke i pročitao je. Da, “to me obara” bio je prijevod Holdenove fraze, ne osobito sretan (shvatio sam kasnije, kada sam pokupovao svega Salingera na engleskome, knjigu po knjigu, da bih napokon pročitao što je napisao, a što mi je u prijevodima ostalo skrito; doznao sam tako da se taj roman u izvorniku zove “Lovac u raži” i da nije imao sreću s prijevodima, drugdje čak i manju no u tadašnjoj Jugoslaviji: u Italiji je preveden kao “Giovane Holden”; i manje osjetljiv autor bi se na to povukao u se).

Knjiga generacije
Bila je to jedna od kultnih knjiga generacije koja je, nemajući još o tome pojma, klizila u 1968 ili u 1971, kako tko. Nekima drugima, a i mnogima istima, bio je to i Hesseov “Stepski vuk”. Ne znam jesam li i zato i jednome i drugome autoru zavolio sasvim druge knjige. Bilo kako bilo - Salinger je bio činjenica u Zagrebu, bio je prisutan ondje, a da to nije ni znao. “Formirao je svijest”, da se poslužimo rječnikom