Bezvremeno putovanje vremenom [by Artemida]

U dubini mene blješti suncem obasjana tajnovita svjetlosna planina, podrhtava unutarnjim nemirom, iz nje izvire životna milina, širi se mojim malim svemirom. Na padinama njenim rastu mnoge još neizgovorene riječi, iskre misli kao kristalni cvjetovi, lepršaju osjećaji svilenkasih krila i prenose miris nektara u zagrljaj svjesnosti koja zauvijek moje srce liječi.

Blješti koh- i- nor podno moga neba, pruža zrake svoje, taj tihi šapat svjetlosti duša moja treba da se zvuci sonate od ljubavi kao iskre sreće u mom srcu roje. U toj čudesnoj predstavi na planini svjetlosti vidim svoje biće, vidim sjenku duše moje kako lepršava hoda po sunčanoj stazi, vidim kako postaje junakinja one drevne priče o čarobnog dijamanta snazi.

Iz nutrine svjetlosne planine jedan mali potok žuboravo teče, slijeva se u kristalni slap,
snagom svojom svako nepostojanje sreće niječe i dokazuje da svu vrijednost svijeta u sebi nosi i najmanja svjetlucava kap. Duše moje sjenka sa svjetlosnim dijademom u kosi na vrhu svjetlosne planine stoji u dugine boje se oblači i sve moje tuge i nesretna stanja u zaborav odnosi. U svjetlosnom zagljaju na vrhu planine svjetlosti širi se treprava tišina, duše moje mir i slijeva se svjetlosnim vodopadom u sve što još nije izrečeno, ulijeva se rijeku života, smiruje svaki u srcu nagomilan vir i ja osjećam da je moje uzdrahtalo biće zauvije od tuge i žalosti, od nesretnih stanja izlječeno.
http://sretan-trenutak.blogspot.com/

U trenutcima kada osluškujemo zvukove tišine, kada slutimo svjetlosnog zagrljaja moć, kada osjećamo ljepotu neke čudesne blizine mi uranjamo u čudesnu bojama snova obasjanu noć. Iznenadna lakoća tad ponire u tijelo, sreća se širi kroz tkivo naše, zlaćana koprena zamjenjuje dnevno svijetlo bijelo, a pjenušavi nektar puni duše naše čaše. Jedno malo trepravo biće iz podsvijesti se rađa i grli srce naše, svojim dodirima ucrtava snovima pute, na horizontu se pojavljuje tajnovita lađa, u dubini duše jutro novo sviće, to nas čuvarica snova zagrljajem svjetla propušta u svoje nježne skute.
Lađa satkana od tkiva naših snova beskrajem tad jezdi, odnosi nas u svjetove sanja, zaustavlja se na inače nedohvatnoj zvijezdi. U dubini noći, duša širi svoje tajne moći i mi tada živimo davno pročtane bajke, osjećamo ljubav u duševnom miru, živimo poeziju davnu, pobratimstvo lica u svemiru. Iskre želje naše zvjezdicama beskrajnoga unutarnjeg neba, trnovitog puta pred nama tad nema, tek svjetlosna staza našeg postojanja.
Na granici između jučer i sutra, između života i smrti, konačnosti i beskraja osjećam trenutak u kojem budna i sretna zaplovih lađom iz mojih snova.
Ljubiti ljubav, osjetiti je u svitanjima, vidjeti je u podnevnom suncu, naslućivati je u šumracima, slušati je u svjetlosnoj muzici sutona, spoznati je u sretnom pogledu koji se ne zaboravlja, u misli koja će me uvesti u onaj imaginarni dio postojanja iz kojeg ću crpiti svoju stvarnost i budna sanjati ljepotu života.
Udišem ljepotu i rađam se uvijek iznova u snu. Svjetlo koje me dodiruje se lomi na kristalima sna i oblikuje život. Postajem osjećaj o ljubavi koja je nedodirljiva i neopisiva, ona je ljepota i lakoća svjetlosnog zagrljaja, tiha melodija koja se u meni rađa i postaje moja čudesna lađa kojom ponekad i budna jezdim ka onoj inače nedohvatnoj svjetlucavoj zvijezdi.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Kao da je sišao s neba u trenutku dozrijevanja grožđa, njegov dolazak pojača u njoj, već nagomilan, osjećaj uzbuđenosti. Zagrljaj i poljubac, krštenje ljubavi, otvoriše vrata vječnosti.
Bog svijetlosti se nasmiješio i svjetlosni zagrljaj koji traje već tisućama godina, je postao sreća susreta i istina života na peronu velegrada, sjedinjenje svih prošlih trenutaka u taj jedan jedini. Njenim žilama je potekao šampanjac, a grad je mirisao na mlado vino i krštenje.
Oko njih je tekao običan život, pun žurbe subotnjeg jutra. Dvanaest otkucaja s crkvenog tornja prepolovi dan. Neki nasmiješeni mladić s velikim buketom ulazi u jednu od kuća u aleji pored rijeke. Ona se prisjeti buketa koji je dobila za svoj osamnaesti rođendan, osamnaest crvenih ruža, sve zvjezde neba, snovi u celofanu, znakovi mladosti i sreće. Zagrljaj iza vrata će ubrzati okretaje zemlje pojačati sjaj sunca, ali hoće li ograničiti slobodu, smanjiti prostor, ukrasti vrijeme.
Da li će ova mladost znati od navika učiniti ljubav ili će boreći se protiv njih, kao što je i ona jednog davnoga proljeća, krenuti u pustolovinu novih spoznaja, očekujući renesansu sna?
Sjetila se Petrarkinih stihova i osjeti umiranje prošlosti da bi ljubav u njima mogla živjeti. Vječna svjetlost s neba je sjedinjavala suprotnosti u sintropiju istinskog postojanja.
Elementarna snaga njihovih energetskih polja, to univerzalno ljepilo života i sna, postade jedna vrsta kompromisa stvarnog života u dvoje.
Vesela znanost o istini početka raširi ruke i zagrli ih u zajednicu onog velikog "da " izgovorenog u hramu ljubavi.
Sjedinjena dva božanstva u stvarnost trenutka, u jednom suncu i cilju koji je isprepleten različitim životima postaje vrhunac spoznaje. Tišina i širina hrama, sidrište života, mjesto na kojem će misao misli postati podrška, je prekrasna arhitektura za emocionalnost znanja o zajedništvu želja. Tada misli misle nove misli i sidrište ideala raste i prerasta u pučinu, nepregledno more novih doživljaja, beskrajno nebo treperećih želja.
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2010/02/osmijeh-boga-svjetlosti.html

U matematičkoj simetriji fizičkoga tijela osjetih ritam Bachovih sonata, u treptajima leptirića u srcu začuh Pitagorinu simfoniju nebeskih sfera, u tvom postojanju u sjećanjima vidjeh akustičnu sliku venerinog zlata, u sanjanom koncertu zvukova prepoznah mirise sa našeg staroga škvera, u zagrljaju svjetla osjetih ples sirene i delfina i odplovih u neka davna snoviđenja.

Sjetih se leptiraste galije i sonate od snova kojom smo znali nebom odjedriti, osjetih iskrenje iskre na pepelu sjećanja u ovoj prividnoj tmini snoviđenja, poželjeh dotaknuti strune zaboravljene harfe i u sebi probuditi stare snove, da u zagrljaju uspomena ponovo čujem ona davna nježna uzbuđenja.
Sada lutam tajnovitim stazama samo srcu znanim, putevima punih tragova naših nekad zajedničkih koraka, vrhovima uspomena, pejsažima suncem duše obasjanim, uranjam u nedohvatne dubine drevnog oceana, a onda opet jedrim lijepim sjećanjima kao nekad naša lepršava karaka.
Pričinilo mi se jednom da te je život odnio u oceane strane, tebe stražara mladosti i sudionika plesa čudnovatih sjena, tebe čuvara stiha i pjesama koje su samo za tebe stvarane, tebe pjesnika poezije koja je tugom rastanka dugo bila zaboravljena.
Za tebe vječnog putnika snovima ostadoh tek mala utjeha, za tebe produžih prekinutu liniju u srcu naznačenih staza, za tebe oprostih onima sa pečatima pradavnoga grijeha, za tebe još uvijek plivam željom do neostvarenih, tek sanjanih sunčanih oaza.
Sjetim te se uvijek kada se davne tuge zazrcale u kišama, kada zašumi more, kada zamirišu žute dunje, a nebo najavi dolazak jeseni, kada kotač života odpleše svoj puni krug u uspomenama, kada u tom početku bez kraja i kraju bez početka čujem sonatu kapljica sa dalekih oceana i onda osluškujem što mi šapuće srce još uvijek zaljubljeno.
Ne želim se više vratiti u one nedovršene, samo izmišljene priče, ne želim više skrivati tragove duše sanjalice, ne želim više poeziju kiše tek uzdrahtalim srcem osmišljenu, ne želim strepnju i strah koji zbog prošloga života budući poriče, ne želim neke nove sanje dok one stare nisu životom odživljene.
http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Budim se sretna, budim se zbog sunca koje miluje svitanje, budim se zbog osmijeha neba, zbog divljih vranaca koji jezde oceanom sna, zbog ljepote moga i tvoga buđenja i volim te pogledom, sluhom i okusom, budim se i zovem te, krenimo do kraja svijeta, dotaknimo rosu na travi te čudesne dragulje, darove sretnog buđenja. Budim se zbog ljepote svemira i vremena, zbog daleke ljepote skupljene u naše ovdje i sada. Budim se zbog ljudi koji bezimeni prolaze ulicom, zbog morskih uvala u kojima slušamo pjev sirena, zbog trgova cvijeća na kojima slušamo tišinu, budim se zbog parkova u kojima pjevaju ptice, budim se zbog istine u srcu, zbog sreće zbog osmijeha kamenih spomenika, zbog prerano zaspalih prijatelja, budim se da nebo ne bude krletka dušama, nego slijetalište ljepoti poslije ljepote života.
Budim se zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe, zbog nekih okrutnosti svijeta, budim se u ovom svitanju drukčija i nova budim se, a ti mi šapućeš mirisom sna, okusom meda, okusom mora i soli, okusaom školjke iz koje izranja biser, šapućeš mi cvrkutom ptica, šapućeš probudi se ljubavi rijeka bez povratka nas grli ovim svitanjem.
Budim se i otvaram oči tvoje lice se zrcali u svakoj kapljici sna. Krenimo zajedno do kraja svijeta dok voda bešumno protiče, probudimo se sjedinjeni u obećanju da ćemo zajedno izaći među koplja sunčeve svjetlosti, hrabro koračati među opustjelim srcima i u svakom zrncu pjeska zrcaliti samo ljubav.
Probudih se osviještena, napisah stih i dotaknuh jednu davno pročitanu knjigu. Prisjetih se vremena provedenog u svijetu koji je pun citata iz te knjige, pun misli koje izrastaju iz drevne filozofije drevnih mudraca, vrtu na obali oceana u kojem se kapljice života zrcale sunčevom svjetlosti i mirisom boja.
Budim se i pitam sebe, tebe i svijet, pitam što uopće znače napisane riječi kada ne postanu djelo. Jedan pupoljak u tom vrtu na obali oceana ne cvijeta više, jedan leptir ne leprša više nad cvijetovima koji se tamo i bez njega množe, jedno drvo je u tom vrtu ipak posjećeno.
http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Anonymous je napisao/la:Bezvremeno putovanje rijekom vremena

Misaono ulazim u dubinu sebe, osjećam osjećanje osjećaja u bezvremenu vremenske rijeke i plovim njom sve dalje i dalje u beskraj još neodkrivenog znanja, a kohinor u meni putokaze iskri, u riznicu neprocjenjenih istina me šalje, putevima koje čovječanstvo već tisućljećima sanja. Iskre zvjezde sa Platonovog neba, osluškujem muziku Pitagorinih sfera, smiješe mi se Demokritovi atomi, a rijeka života neumorno teče kroz plamene jezike moga postojanja i dokazuje Heraklitov san. Na putovanju putevima znanja susrećem Zenonovu kornjaču od svjetla i spoznajem da sam uvijek tek na pola puta do izvora drevnog do onog čudesnog pupka svijeta. Četri duše bajne, duše osnove i stvaranja svijeta Pele, Etera, Rusalka i Gea na toj stazi šapuću mi nježno, sjedinjene tako u mom neznanju spoznajem da sam svjetlom sa planine svjetla istinski vođena, da u meni uvijek iznova zaiskri nešto što me usmjerava ka onome onome cilju za koji sam predodređena. Bude u meni znatiželjno dijete, malog čovječuljka, od plesa iskričavih niti vječne sreće ispleteno, od bisera sjanih obgrljeno, satkano od zvuka sirenina pjeva, djete malo koje ne poznaje tminu ljudskoga gnjeva. Gledam to sretno biće kako se na livadi cvijetnoj s leptirima igra, kako hvata zlaćani venerin prah, kako stvara moj vilinski svijet, svijet u kojem uistinu opet odrastam do djeteta uklesanog u tajnoviti mramor velikog skulptora, tog čudesnog boga kojeg danas, vjerujući poeziji velikoga Prousta, vjerujući ocu dimenzije svjetla, vjerujući izvorima sa kojih sam znanje do sada pila, jednostavno osjećam u sebi i nazivam moje vrijeme.

wiiiw CARICE

Vučica u meni danas mirno spava, a nekada davno, u vremenu poezije ruža, živjela je budna oka, uvijek spremna da obrani i da zaustavi tugu kad je osjetila da netko neznan u mojim tijelom bezglavo juri, da se nekome neznanom jako žuri da razbije moje vjerovanje, moje tajne želje, jezero ljubavi i sreće pretvori u uzburkano more. Tada je bila nezaustavljiva, neustaršljiva, neumorna čuvarica moje podsvijesti, spretno se probijala kroz sve barijere moga emotivnog uma, izlazila na barikade misaone svijesti, podizala bijeli bajrak kada je osjećala da je bitka izgubljena. U toplini moje duše snene ona danas sniva svoje borilačke snove, uvijek osluškujući moje duše zov, uvijek spremna na izlazak u neki novi boj. Osjećam još uvijek tu vučicu u sebi, tu tajnovitu sjenku mojih osjećaja, naslućujem njenog srca bilo, spoznajem snagu podsvijesti u sebi, vidim svjetlost njenog oka u ledenom zagrljaju zaborava drevnih strasti, a onda opet čujem zavijanje njenog iskonskog zvuka na portama srca kada duša moja iznenada u strahovima grca. Skrivena u dubini prohujalog vremena, zaštićena u uspomenama na slavlje svih osjetila, ona ni boginja ni žena, tek vučica koja u svakoj ženi bdije, sada u meni sanja snove koje svaka žena u svojoj dubini snuje. Na ledenoj stazi duševne pozadine, u carstvu davno smrznute taštine ostaje tek trag njene vještine, znakovi davnih previranja kojima je znala suze tuge kristalima sreće okruniti i dozvoliti životnom kotaču da se uvijek stazama duševnog mira ka sretnijem trenutku kreće.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Bio je to sudbonosni treptaj oka, trenutak u kojem su nebeski vranci jezdili granicama uma, a Kairosova vaga je vagala dušu, srce i tijelo. Osjetih harmoniju jave i snova, harmoniju cijeloga moga bića i zavoljeh svoje strasti, one strasti koje spoznat nisam znala ili možda samo nisam htjela. Ljubav, ta čudesna boginja neba, ljepotica noći, Venera koja se bez srama pred sijačem zvijezda noćima presvlaći i u odorama vječnim najavljuje sutone i pozdravlja svitanja, ta čarobna snaga nebeskoga sjaja stvori snagu kojom sjenka duše moje sve boli, strahove i nesretana stanja preživljava.
Što mi je kazivalo podne jučerašnjeg dana? Život pod groznim suncem, isušeno korito velike rijeke vremena. Bila sam žedna, a uokolo mrak pod rascvjetalim suncem, zenit tužnoga dana i strah u treperavom srcu. Zalutala u močvari nekog još nedosanjanog sna vidjeh u očima boje sna nešto mojim očima nevidljiv, spoznah da postoji netko u meni, netko umu neznan, ali srcu mome znan, vidjeh dušu svoju na obroncima sna.
Željela sam vidjeti sunce, a svuda uokolo je bila tama, željela sam čuti glas Sreće, a svuda zvukovi tuđih života, željela sam dalje sanjati, a budili su me krici uspavanog trenutka. Zalutala u močvari snova, omamljena strahovima poželjeh ubrzati vrijeme.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Zagrli me svilenim velom naših vječnih snova. Ti koji znaš koliko duboko uranja iskra tvoga bića u zjene moga srca, koliko je snažana vatra u vulkanu duše iz kojeg lava divnih uspomena još uvijek suklja. Da, dragi moj pjesniče, ja sam ona koju tvoje svjetlo smiješta u Orionovo sazviježđe, da, ja sam ona ladarica koja je pjevala sonatu o ljubavi, ona djevojka koju su vile jedne ivanjske noći povele sa sobom na vilinsko jezero koje se krije na vrhu svijeta u srebru mjeseca lutalice, da ja sam ona koja sklada mjesečevu sonatu u tvojim samotnim noćima. Zagrli me snovima u kojima živi samo ljubav, vječna vatra sa ognjišta na kojem smo djelili prve besmrtnosti vjerovanja. Zagrli me dlanovima, dodirni moje usne usnama čiji okus još uvijek blješti u sjećanjima, usnama koje mirišu na ukradene trešnje iz susjedovog vrta, vrta u kojem smo slušali tišinu i dočekivali rađanje sunca na našem zajedničkom nebu. Zagrli me sjećanjima svojim, dok ja uspavana na ležaju od maslinova drveta čekam da se vratiš na pješćani žal na kojem smo gledali kako iz sedefaste školjke izrastaju biseri i slažu nisku sretnih trenutaka koju još uvijek nosim oko srca spletenu.
http://fenomenologija-sna.blogspot.com/

Šutljiva sova u zagrljaju tmine dušu moju mami, svojim tihim hukom me poziva na putovanje legendama, šapuće mi zaroni svoju znatiželju, utopi svoje čuđenje u antičkim mitovima. U šapatu njenom istina se krije, razmišljam o Olimpu drevnom, o Panteonu iz bajki, o izvoru vječnog svjetla, o mudrosti staroj i osjećam kako se sjedinjujem sa Atenom i Minervom slavnom i kako se moja duša očima čudesne ptice mojim očima sretno smije.
Potiho da ne čuje nitko, mudra sova signal svoj mi šalje, grli me istinama, gnjezdi se u glavi, huk njen širi se tijelom kao nektar, bajkoviti božanski melem, sveto ulje prozračno i pitko, ulje koje moju svijesti oblači u mudrosti halje.
Tada zaiskri unutarnji nebeski svod, stvaraju se boje duginoga sklada, ulazim u znanja svjetlosni brod, tajnovitu galiju stvorenu od starih bajki, pročitanih priča koja se sidri u mislima novih znanstvenika, jedri oceanom vječnoga znanja, ta stara mudrost na izvoru svijesti ostaje uvijek mlada.
Onda osluškujem tišinu što se kao prekrasna ptica velikih očiju i tajanstvenog glasa ugnjezdila u mojoj svijesti, osjećam kako se misli igraju sa spoznajom u glavi, osjećam blizinu tog nedohvatnog svijeta, mirisi maslinika me prisjećaju na uvalu djetinjstva i ja osjećam da ponekad živim u nestvarnoj javi. Iz dubine duše dopire do mene novih saznanja jasni ton, vidim igru svjetlosti i sjene, dok iz srca dopire zadovoljnih otkucaja zvon.
Dodiruje me nepostojan tračak unutanje duge, a u spektru boja sjećanja mojih još uvijek sjedi mudra sova, pogledom svojim hvata misli u mrežu od trepravih niti i najavljuje još jednu spoznajnu slavu, još jednu berbu u masliniku snova, još jedan bal u zagrljaju snova.
U tom unutarnjem svijetu, svijetu punom sjenki satkanih od sjećanja, uspomena i znanja mirno sjedi ptica, znak drevne Atene, simbol čudnovate Minerve, čuvateljica hrama knjiga i maslinika mojih pradjedova i daruje mi lakoću vjerovanja u spoznaju izniklu sa izvora drevnih davno ispričanih priča.

http://fenomenologija-sna.blogspot.com/

U zagrljaju šume, vidjeh malu srnu kako budna sanja, začuh tihi romor vilinskoga glasa, zaustavih se na stazi od mekanog lišća, zastadoh da umjesto koraka svojih slušam molitvu prastarog, ali još uvijek živućeg drveća. Čarolija tog svjetlosnog glasa zaustavi misli u njihovom letu i ja osluhnuh željenu tišinu u tom tajnovitom vilinskom svijetu. Stojim pod sjenkom duše ove snene, miluje me nježni miris njenih tek procvijetalih grana i svu grubost vanjskoga života zagrljajem svojim, svojim milovanjem u meni, u trenutku ovom, zauvijek slama.
Ne lomite mi grane, šapće duša tiho, uživajte u svježini moga starog daha, neka lišće moje za vas vjetrom sonatu o život sklada, da nikada ne zaboravite postelju iz koje ste se svijesni spustili se grana i krenuli u svoj život sneni.
U vilinskom glasu prelamaju se boje, svijetlost svojim spektrom dodiruje sva moja osjetila, ulazi pod kožu budi nova znanja, potvrđuje davna vjerovanja.
Kao u nekoj davno pročitanoj bajci, snagom duše tek probuđene šume, potok jedan mali životom žubori i u sličnim tonovima glasa šumske vile sjedinjuje se svojom melodijom u sviranje tog orkestra drevnog. Iz daljine navire pjesma jedna davna, umilni glas mladoga pastira ptičijim cvrkutom o svojoj ljubavi sanja.
I cijela šuma ječi od frule, moja me draga ne čuje, prepoznajem stih ljubavne balade i osjećam da čuvarica šuma tim pjevom sve one pozdravlja koji zaboraviše da je ljubav čudesna energija koja se u ljubavi prema svakom djeliću prirode očituje.
U bistroj vodi na izvoru života zrcali se slika kristalnoga sjaja, to duša lijepoga mladića istinom istinu o ljubavi progovara.
Gledam tu čudesnu prirodnu ljepotu, osluškujem simfoniju o šumskome životu, stojeći na njenoj od uvelog lišća i svjetlosti snene mekanoj stazi dozvoljavam energiji toga drevnog bića da mi dušu mazi, da me u svom zagrljaju probudi iz zaborava i ojača u meni želju i spoznaju za istinom o tajnovitoj energiji koja simfoniju života sklada, o neuništivoj ljubavnoj snazi.

http://fenomenologija-sna.blogspot.com/

Bilo je to davno kada sam u daljini nebeske širine tražila odsjaj ljubavi i toplinu nekog tajnog oka, tražila sam puteve u željeni zagrljaj, uranjala sam u daljinu koja tada biješe beskrajno duboka, sanjala nedohvatni zvjezdani sjaj, drugovala sa pjenušavim oblacima, osluškivala nečujni sirena glas.
Tišina je tada treperila u meni, čudesna tišina slična leptirovom letu i ja osjetih želju da tišinom svojom skupljam nektar što dozrio je u srcu mom, nektar što su leptirići mali pili i nazdravljali mom unutarnjem svijetu. Osjetih toplinu te čudesne tišine i tijelom se prosu taj nektar miline, zapjenušilo je srce vrelom života i ja krenuh zemaljskim stazama gdje čekala je na me ljudska dobrota.
Uđoh u polje puno lepršavog cvijeća, među latice prekrasnih boja, među zvukove razigranih pčela i dotaknuh veo istine, tajnovitu koprenu što skrivala je sva neodživljena uzbuđenja moja. Tada shvatih da sam predugo stajala na obali sreće, tražeći sreću u beskraju neba, a život jednostavan i lijep me pozivao u tajnovitu galiju leptirastih krila. Zakoračih svjesno u ocean života, spoznah tijelo dodirima vjetra, milovanjem pjenušavog morsog vala, pustih mirise da mi dušu hrane, osluhnuh simfoniju srca i odživjeh ples lepršavih leptira.
Tijelo, ta Proustova galija puna neprocijenjenog blaga, me uvelo u tajnovite sfere zemaljske ljepote, pokazalo mi da se ljubav u snovima rađa i u svitanjima budna na uzglavlju čeka. Zavoljeh jutra sretnog buđenja, zavoljeh misli i sjećanja, dozvolih srcu da diše, da udiše eterični ples svitanja, da me uzdrhtalo od ljepote postojanja uvede u rijeku vremena u kojoj se žubor života širi, da osjetim lakoću svjetlosnog zagrljaja u kojem se ljubav u treptajima leptirovih krila rađa i dokazuje da je tijelo moje uistinu ona čudesna leptirasta lađa.
http://fenomenologija-sna.blogspot.com/

Kada ti se nekada u besanim noćima pričini da čuješ šum tihe mjesečine, znaj ne korača mjesečina oko tvoga srca to ja lutam plavim stazama tvojih snova i tražim onaj dio mene koji ti voliš u meni onaj dio mene koji mogu osjetiti samo dok lutam usnula tvojim besanim noćima. Zbog toga dragi moj pjesniče kada koračajući cestom kroz mrtvo, svijetlo podne zastaneš, zaustavljen krikom neke čudne ptice vjeruj mi to nije ptica koja umire pjevajući, to je uzvik mog srca s blizih obala snova, to je uzdah moje treperave srećeto sam samo ja.A kada u sutonu primjetiš sjenku i pomisliš da netko drugi stoji na obali ljubičaste tmine vjeruj mi to ja koračam uspomenama uspravna i sretna, vjeruj mi to sam jaona koju ti voliš u meni, ona koja tebe voli u tebi. Želja se kao biseri prosipa snom, sve noći bez snova se sjediniše u tu jednu jedinu noć, sjediniše se u san mog života, postadoše srž svih noći.

http://fenomenologija-sna.blogspot.com/2010/02/srz-svih-noci.html

Zavoljeh besane noći onog naglog ljeta, našeg ljeta, zavoljeh tvoj glas i priče o velikoj zelenoj rijeci na čijim obalama si odsanjao prve ljubavne snove, zavoljeh tvoje šaputanje koje se mješalo sa šumovima mora i mirisom pjeska, zavoljeh te na onom željenom komadiću slobode, tamo gdje iznenada osjetih da smijem doista biti samo ja jer ti si bio samo ti. Zavoljeh tebe u tebi, zavoljeh tvoj miris i tvoj dah, zavoljeh tvoje raspoloženje i neraspoloženje i nervozu i tvoje podočnjake i osmjeh i ljutnju i tvoj strah da ne izgubiš vrijeme stvaralaštva, strah da se ne izgubiš u čekanju na bolji trenutak. Do susreta u tom naglom ljetu skoro nepostojeća, izbaćena iz svih uzbuđenja, skoro nestvarna na platnu života, tužna žena trenutka, bolesna od sebe, žedna na izvoru, osjetih dušu vjetra u lahoru tvoga glasa, širinu doline zelene rijeke i sve tajne svijeta kao dragulje obasjane svijetlošću, osjetih rasipnost želja u svom do tog trena štedljivom životu. Tajna prošlog vremena. Pokušavam se sjetiti, ali ta noć je bila jača od uspomena. Tamo, u uspomenama je sve tamno, mrtvo i nepokretno, a ja osjetih svjetlosnu dimenziju, osjetih probuđeno vrijeme. Sve što je nekada bio umor, bjeg od same sebe, bjeg od trenutka se odjednom pretvorilo u žudnju, čuđenje i čežnju. Žudnja mrvi sram. Iznenada slobodna, iznad monotonije i zle sudbine vremena pomilovah usnule zrikavce u duši, rastrgah korotu srca i poletjeh sa lastavicama ka izvoru sna.

http://fenomenologija-sna.blogspot.com/