Bezvremeno putovanje vremenom [by Artemida]

Tonovi mjesečeve sonate iznjedriše u ovom svitanju Anđeosko biće iz mojih djetinjih snova. Anđeo ljubavi u haljama bijelim, zlaćanih krila i srebrenaste kose prebire po strunama nebeske harfe i pozdravlja ovo jutro čudesne ljepote. U srcu sjenka žudnje za sjenkom beskraja, ova vječna glazba odvaja zvukove prošlosti od žamora trenutka,ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol i ostavlja tragove snova u očima. Umire tužaljka u šumama očaja, ona duboka bol na izvoru traganja, oštro trnje u mesu umrlih tuga. Osta mi sveta dobrota kojom snivam odu proljeću i ljubavi. Poljubac sa mirisom proljeća koje ubrzava san, na jeziku sveta hostija, tijelo izvađeno iz kaleža, izniklo iz svetoga grala iz srca ove anđeoske ljepote. Pronađoh djelić prastarog pepela, na zlaćanim krilima anđela u srebru njegove kose, na strunama božanske harfe i osjetih ljepotu ove ljepote. Pišem pjesmu nad pjesmama sjedinjujem sve svoje misli u jednu jedinu, za tebe lipi moj anđele za tebe čudesna ljepoto ove ljepote, za tebe uranjam u trenutak slobode. Iza nas ostade zemlja razbijenih zrcala, potražih u tebi viteška znamenja, prođoh kraj stražara vremena pomilovah ti lice da ubijem svoju nesreću i oživim tvoju sreću. Anđeo ljubavi u haljama bijelim, zlaćnih krila i srebrom u kosi prebire po strunama božanske harfe i otvara porte ove čudesne ljepote. Ubija tugu, te okove nevidljive bezdušnosti, gasi vatre noćnim morama i u ovom proljeću cvijetovima topi snjegove tu drevnu grobnicu tek naslućenim plavim pupoljcima neke nove sreće. Još snena gledam kako nestaje noć, kako se sklapaju latice tog čudesnog plavog cvijeta, dok ljepotica odjevena u anđela ljubavi, zlaćanih krila i srebrom u kosi i prebire po strunama nebeske harfe i poklanja mi buđenje u novom proljeću, u dobroj staroj istini o životu.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=19291
http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Teške od zvijezda i baršunaskog ogrtača vise ruke neba nad terasom u ovom gradu u srcu Europe. Noć punog mjeseca je prosula plavićasti veo nad naše duše koje uzdrhtale promatraju tisućljetnu reprizu one davno uspjele premijere. Svjetlost se u staklenim cipelicama šulja kroz tišinu i uvlači u srce, ovija se kao prelijepa žena oko tog čuvara mira i pretvara ga u snenog izdajicu unutarnjeg blaženstva. Sjedimo u udobnim foteljama i kao i uvijek u takvim večerima ispijamo iz velikih kristalnih čaša kraljavsko piće. Vjetar donosi miris proljeća koji se miješa sa mirisom dozrelog grožđa i okusom Cognaca. Slušamo tišinu prepunu uzbuđenja i obećanja da će ovo čudesno plavetnilo beskraja ljubav još jednom zatvoriti u najsitnije pore sjećanja, sakriti je u onaj najtiši dio uspomena, u onaj dio kojim osluškujemo tišinu istinskog postojanja u sretnom trenutku bezvremenog sjedinjenja. Osjećam tvoj pogled kao milovanje, osluškujem tvoje disanje kao sonatu vjerovanja, miris tvoje kože uranja u mozak i oplemenjuje prastaro središte njuha, budi ga iz uspavanosti i ja njime vidim tvoju uzdrahtalu dušu. U meni se budi ona mlada djevojka koja je, u ovakvim noćima, u uvali naše mladosti, na pješanoj plaži prvih nemira, ispijala nektar sa tvojih usana. Večeras su se kao i nekada iznad nas nadvili od zvijezda teški dlanovi neba, baršun ponoći grije srca, a mi sjedimo u udobnim foteljama i ne radimo ništa, a činimo puno više od onga što smo do sada učinili. Mjesec se smiješi našim uzbuđenjima, Artemida umjesto strijelica baca zvjezdani prah na naše duše, a mi slušamo simfoniju tišine, tu najsuptilniju melodiju sretnoga trenutka.
http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Stigao je tišinom zvijezdanoga praha, govorio je jezikom tišine, grlio je tišinom uzbuđenja, milovao tišinom svjetlosnoga bića i postao je glasnik tišine u mojoj uzavreloj duši. Uveo me je u kristalne odaje svetišta u kojem mirisi šapuću, svjetlosne zrake pričaju bajke, boje skladaju melodije srca. Na oltaru je gorila svijeća tišinom vjerovanja u snagu ljubavi. Stajali smo pod sunčevom zrakom koja je završavala svoj put na njegovom licu. Osluhnuh tišinu te čudesne ljepote i začuh glas sunca. To je on, visok i taman, čovjek sa očima boje sna uramljen u aureolu bezvremenog postojanja u tvojoj nutrini, u najskrivenijem dijeliću tvoga svemira. Osjetih drhtaj na kraju zlaćane spirale, vidjeh vrtnju čudesnog vretena koje nas je tišinom svjetlosnih niti povezalo u zajedništvo ljubičastog sna koji u tišini uzavrelih duša još uvijek sanjamo. Govori mi, da uvijek mi govori jezikom ove čudesne tišine u kojoj odslušah najsuptilniju melodiju postojanja, sonatu o ljubavi koja se rađa i traje u tišini osjetila.

http://sretan-trenutak.blogspot.com

Naslanjala sam glavu na tvoje grudi i oslušivala melodiju sna i čula tišinu, našu tajnovitu tišinu koju smo slušali u močvari u dolini zelene rijeke, tišinu koja se mješala sa pjesmom barskih ptica i cvrkutom lastavica koje su se spremale na put prema jugu. U tvom zagrljaju uvijek osjećam spokoj, snivam ljubačasti san na uzburkanim valovima tvoga srca i skrivam se među ljiljanima koji niću sa tvojih usana, ne osjećam ni kišu ni jesenjski vjetar koji prijeti pucanjem oblaka nad kućom u kojoj tuga spava, ne želim vidjeti crnog Anđela koji čeka na portama života. Tvoje je tijelo ranjeno, spalili su ga zraci spasenja, a duša izrasta iz pepela i kao ptica Fenix uzlijeće u bezvremenost našeg zajedničkog sna. Jučer sam čula krik tvog ranjenog grla, a danas , danas je tvoj glas ponovo prošlost koju nikada ne želim zaboraviti. Večeri pune straha, večeri samoće, hladnoća u toplini doma u kojem je trajao samo miris tvoga tijela je vrijeme bez vremena, neživljenje koje želim zaboraviti. Proljeće je stiglo svjetlosnim zagrljajem tvoga bića, laste se vraćaju u gnjezda koja su zimus bila tako tužno prazna. U vrtu pred našim prozorom buja život i širi svoj mirisni zagrljaj, poziva nas na slavlje svih osjetila. Naslanjam glavu na tvoje grudi i sretna osluškujem u tvom srcu svitanje nove zore.

http://sretan-trenutak.blogspot.com

U nedohvatnim dubinama duše, na obroncima sna i jave, netko očima nevidljiv, netko neznan ali srcu znan tka nježne niti svijesti u tananu čipku davnih snoviđenja. Slaže nisku od bisera kojima nas sidri u mirnu luku ove noći bez sna i u tišini osjetila naše misli, koje se kao pčele roje, pretvara u slike pastelnih boja koje nam šapuću davnu dječju uspavanku. Nečujno se vrti vreteno sna i prede svilene niti koje se omataju oko srca i odnose nas u vrijeme lijepih uspomena. Mi tonemo u beskarajni ocean sna, a čudesno čipkasto tkanje, tkivo izraslo iz godina, mjeseci, dana, ta neprekidiva nit vremena, nit sudbine, to čudesno klupko u kojem su skriveni čvorovi nesreće i sreće, tuge i veselja, patnje, ljubavi i znanja nevidljivom rukom tka želje, žudnje i čežnje u veo kojim omata usnulu dušu i odvodi je u sretne trenutke davnih susreta, prvih poljubaca, u željeni zagrljaj na pješćanom žalu sjećanja, u plavićaste daljine unutarnjeg svemira. U tom bezvremenom svijetu satkanom od tkiva proživljenog života mi postajemo srećenauti, lebdimo na lavu anđeoskih krila, putujemo tim beskrajem iza spuštenih trepavica, jezdimo nad lagunom njegova kraljevstva, osjećamo mirise drevne republike, postajemo jahači tajnovitog vjetra sudbine, sudionici vremena i osvajamo svoj prostor i svoje vrijeme u toj čudesnoj bezkonačnosti sna.

http://sretan-trenutak.blogspot.com

Koračam tepihom sna, i čekam svitanje dana, na ovoj hridi daljine, na obali mora koje ljubi nebo i slavi rađanje ljepote. Noć i dan sjedinjeni u martovskoj magli, kao prerano dolutala lastavica savih gnijezdo u tvom oku i sakrih se u njedra djetinjstva, u vrijeme kada su se boginje još spuštale na zemlju i pored mog uzglavlja ostavljale trag ljubavi.
Boginjo sveta baci svoj zlatni odsjaj u moju dušu, pomiluj svojim tragom moje srce, u tvojim snovima me umotaj u svoju ljubav, da budem cvijet na tvojim prsima, biser s tvojih usana, luk kojim širiš ljubav u noćima kao što je ova. Čuvarice mjesečeva hrama, istino drevnih snoviđenja, renesanso ljubavi, ti Artemido sjajna postani vječna straža, svjetionik na hridi oceana kojim jedri naša životna lađa.
Osluškivali smo muziku oblaka koji dolaze s juga, trag zime u odlasku i proljeća u dolasku, jedini put u koji vjerujemo da nas ne proguta daljina. Dan nestaje na zapadnom nebu, ljubav oblači purpurnu haljinu, krasi kosu biserima s usana jer bilo bi teško živjeti bez utjehe, tugu i sreću povjeravati samo mjesečevim mjenama, čekati seobu ptica kao znak rađanja i umiranja. Ljubav se rađala tiho, melodijom sunčeve svjetlosti koja je nježno budila pupljke u zemaljskom vrtu, tišinom mirisa koji su opijali srca i pozivali ih na pješćani žal da otvaraju školjke iz kojih će nicati biserni cvjetovi. Ljubav sjedinjena u srcima procvijeta ljepotom sutona, udahnu miris noći i milovana mjesečinom, slavljena sonatom morskih orgulja, zaiskri u očima boje sna i postade istina, pečat sreće, tih i neizbrisiv znak vječne ljepote. Artemida, čuvarica mjesečeva hrama ogrnuta plaštem bezvremena bdije nad našim snovima i ne dozvoljava životnim olujama da nam slomiju jarbole i uvijek nas uvede u mirnu luku istinskog postojanja.

http://sretan-trenutak.blogspot.com