Bezvremeno putovanje vremenom [by Artemida]

U tišini svijesti, u dubini mene ona često šuti, pušta da rijeka istine mirno svojim tokom teče, ne dozvoljava mom, ponekad uzavrelom, biću da nagonima bjesa, ljutnje, straha, osjećajnim nemarom njenu bistirnu gorčinom zamuti. Dostojanstvena i tiha, ona snagom svoga iskričavog bića hladi uzavrele kapljice loših osjećaja, smiruje ubrzale odkucaje uzburkanog srca, razlozima uvijek daje svjetlost davnih obećanja, nježno zaustavlja vjetrove duševnoga straha i ne dozvoljava tuzi da mojim bićem zavlada. Ratnica svjetlosti u meni, prijatelje u zrcalima moje svijesti iskri, nasmiješena lica u galeriji uspomena slaže, a sve one zamišljane nepravde i laži iz zrcala sjećanja briše. Poklanja mi svjetlost iz svog zagrljaja, napinje svoj luk i strijelicom sunčanog praha razbija tmurne oblake na horizontu mojih sretnih snova. Ta čudesna boginja u dubini moga bića, čuvarica mjesečeva hrama, braniteljica unutarnjeg sunca, skrivena u imenu mome, vječno bdije nad djelima mojim i ne dozvoljava mi da zalutam na tamnim putevim netrpeljivosti, nepovjerenja i neznanja, uvijek me izvede na zvjezdane staze novih snoviđenja.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/

Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše, onda ćeš saznati od kuda dolazi ljepota i dali je moj glas prošlost koju želiš zaboraviti. Stoji, gotovo nepostojeća, izbačena iz svih uzbuđenja, nestvarna na platnu života, tužna žena trenutka, bolesna od sebe, žedna na izvoru. Prolazila je ovim ljubičastim poljima, danima, tjednima, godinama, desetljećima. Vraćala se izvoru da sazna odakle dolazi ljepota. Sve je uvijek bilo isto, bez boje, bez mirisa, bez uzbuđenja, sve je ostajalo nepromijenjeno. Ili joj se to samo činilo? Vjetar joj dotaknu obraz, obrisa kristale tuge sa zaleđenog lica, razmrsi utegnutu kosu i donese ljubičasti miris jednog davnog sna. Smije li dotaknut stare snove? Kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati? Tajna prošlog vremena. Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Jedno divno dugo toplo ljeto budi mirise lavande i sna. Žena zagrli vjetar i osjeti širinu ljepote i sve tajne svijeta kao nježnost boje, kao miris lavande kao vječnu istinu u u ljepoti sna. Jučer je sve bilo mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća ljepotu mirisa, lavanda i jedno davno dugo toplo ljeto doploviše čudesnom rijekom sjećanja u ovaj trenutak buđenja u snu. Iznenada slobodna, izrasta iznad tuge i zle sudbine vremena pomilova lavandino polje, rastrga korotu i poletje sa lastavicama u zagrljaj ljepote. Želja se prosu opustjelim srcem Noć bez sna postade san njenoga života, noć boje lavande, noć puna mirisa ljepote, a ona budna, neumorna, svijesna svih onih izgubljenih, neprospavanih, neodživljenih. Sve što je nekada bio umor, bjeg od nje same, bjeg od trenutka sve to se odjednom pretvorilo u život. Miris lavande mrvi nepostojanje. Žena udahnu novi san, njen san, lijepi san, ljubičasti san. Oživjela ljepotom jedne nove istine o životu, ona u mirisu lavande i ljepoti ljubičastog sna, osjeća od kuda dolazi ljepota.
http://www.webstilus.net/content/view/6368/64/
http://fenomenologija-sna.blogspot.com/

Na početku sna je sve bilo drugačije, bili smo otvoreni ali sebični, danas smo nedodirljivi. Ti me nisi optuživao, ali si me osuđivao, optuživao si druge, one koji se nisu mogli braniti, a mene si osuđivao šutnjom, užasnom šutnjom, ubitačnom šutnjom. Nosila sam tvoju tišinu u sebi tišinu koja je potvrđivala krivnju, ubitačnu tišinu iz koje sam izrasla, iz koje sam odrasla, iz koje sam sazrela u ljubavi za ljubav.
Ti šutiš, ti ne negiraš i ne potvrđuješ, ne dodiruješ otvoreno srce moje u zatonu nade, ti samo postojiš u zbrkanim sjećanjima i nježnim uspomenama.
Ti ne optužuješ, ali sudiš i ne dozvoljavaš da se probudim, ne slušaš šapate srca,
ne čuješ molbu, ne nudiš oproštaj, ali šutnjom ubijaš i sebe i mene, ubijaš ljubav,
postaješ demon, ulazeći kao Incubus u moje sne.
Bojim se noći, dozvoli mi da se probudim da slavim tvoj dolazak.
Razumiješ li? Ne želim spomenik našoj mladosti, želim život i ljubav za tebe, za sebe,
za buduće trenutke.
Ne okrećem se više u tragovima prošlosti je ostao san, ljepi san, nedosanjani san.
Oprosti sebi, oprosti meni, oprosti životu, oprosti da ne ostanemo kamene statue u pustinji osjećaja. Oprosti zbog sebe, oprosti zbog mene, oprosti zbog ljubavi, oprosti
ljubavi, ljubavi moja!
http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Tiho i elegantno kao crna pantera, na baršunastim stopalima spušta se noć. Teške od suza vise ruke neba nad mojim prozorom, a svilena zavjesa tmine razbija svjetleću ljepotu prošloga dana. Tišina, mukla tišina iz jedne davne priče, se nadvila nad prostor i zaustavila vrijeme. Stojim na mostu satkanom od mjesečeva srebra i osluškujem šapate muka u srcu i pitam se tko nosi Longinovo koplje moje sudbine u svojim rukama. Oluja ruža iz vremena prije ovog trenutka mi priča tišinom da sam se izgubila u traženju krivca u ljubičastim daljinama. Poziva me natrag, mijenja smjer vremena, nemoguće čini mogućim.
Osjetih bol, tupu, neizdržljivu, neopisivu bol, bol koja se ugnjezdila u dubini tijela koje je do ovog sudbonosnog treptaja slušalo samo ušima i gledalo samo očima. Koplje sudbine je iz dubine beskrajnog oceana nedosanjanih snova, poletjelo ka srcu i razbilo ledeni ogrtač nepostojanja, zaustavilo odumiranje tkiva svemira u meni.
U daljini začuh pjev slavuja, noć iznenada dobi zvuk ljubavne balade, a jedan komadić ljubičastog beskraja se spusti u moj zagrljaj. Lakoća postojanja dotaknu tijelo koje se budilo u toj noći punoj tišine iz jedne davne priče. Osluhnuh drhtaje duše univerzuma i zaustavih jecaje da ne uplašim svitanje koje se naziralo na horizontu ovog čudesnog trenutka.
Tiho i elegantno kao crna pantera, na baršunastim stopalima odlazi noć odnoseći sa sobom Longinovo koplje koje se godinama skrivalo u dubini mog nedosanjanog sna i ubijalo dušu svojom, mojim nepostojanjem, otrovanom vrškom.

http://www.webstilus.net/content/view/10274/65/

U dubini vremena, na vrulji ponornice i valovima srca, na zlaćanim zrncima žala moje duše osjećam izričaj ljubavi. Uspomene izviru iz tajnovitog oceana podsvijesti, trepravi leptirići se roje oko čudesnih cvjetova koji niću sjećanjima. Zlatno sunce iskri ljepotu ovog davno nacrtanog zagrljaja, osjećam ga kao nježno milovanje kista umjetnikove ruke. Kapljica vremena se zrcali u zakrivljenosti prostora i svjetlom mi najavljuje rađanje ovog sretnog buđenja u treptaju ljepote.
Secesija snova, oslobađanje lakoće postojanja, ljubav naslikana vremenom u kojem je vrijeme uronilo u naša srca i ostavilo znak vječnosti u njima. U sjenki duše blješti baklja, ona davna iskra koja je najavila ovaj vječni svjetlosni zagrljaj u pjenušavoj kupki radosti. U ovom treptaju oka otkrivam simbole nepostojanja i pretvaram ich u pečate koje ću nositi na srcu kao znak ljubavi, kao znak priznavanja Erosa u vremenu prije moga vremena. Slike, ti čudesni stražari vremena, čuvari trenutka svijesti ne dozvoljavaju zaboravu da zamagli njihovo postojanje, ne dozvoljavaju vremenu da prođe bez tragova u trenutku ponovnog susreta sa secesijom koju nosimo svi u srcima.
Zagrljaj, slika svjetlosne dimenzije sjedinjenja ljubavi i života, zagrljaj taj predivni dokaz vremena u kojem je ljubav izašla iz viktorijanskih salona pod koplja dnevne svjetlosti i postala istinski doživljaj trajanja u trenutku, u kapljici vode velike rijeke bez povratka.
http://fenomenologija-sna.blogspot.com/

U svitanju jednom na oknu duše začuh kucanje, anđeo bez krila donio je pismo, ispisano zvjezdanim slovima nebeskoga sjaja.
Vjetar ga je donilo na krilima snova i ostavio na stolu među brojnim crtežima kojim poželjeh anđela mog dragog nacrtati bez krila. Miris cvijetnog sna se širio dušom, a sa jezera sreće je dolazio anđeosko- vilinski poj.
Anđeosko pismo, pismo anđela čuvara, branioca mojih djetinjih snova, sretan u ovom buđenju osjetih njegov zov. Simfonija sna, čarolija izrasla iz stiha što se krije u snenoj mi duši, liječi tuge obalcima iz kojih nektar neba kristalima sreće moju budnost snatri. Zvjezdana se slova iskre dušom mojom, iskre kroz koprene oko srca iznjedrene i trepere zvjezdanim sjajem, putevima neba, mostom kojim anđeo moj dragi ka vječnosti zove. Nevidljiv, neznan gost snova mojih, taj netko u srcu se krije, anđelom ga zovem, anđelom što svako jutro pismo snova ispisano slovima od zvijezda u moju dušu šalje i ostavlja znamen ljepote, dobrote i toplote u jutrenju zlatnom na hridi moga oceana djetinjih snova.

http://www.webstilus.net/content/view/10694/63/
http://requiem-ljubavi.blogspot.com/2007/11/u-jaslicam-prostim.html

Zakoračih sama u tamu tog subotnjeg jutra. Odabrala sam jutro da bude drugačije nego nekada. Prostor je bio prepun nepoznatih lica i tišine. Za stolom kao, da je došla iz nekog drugog vremena, je sjedila ogromna žena očiju poput srne. Njen glas je dolazio iz daleka, s planete vječne poezije. Sjedoh među mlade buduće poete s pregrštom prošlog života u rukama.
"Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica."
Osjetih njegov pogled na zatiljku. Neka čudna energija, satkana od misli i sna, prostruji tijelom.
"Je li ovo ljubav?" pomislih u kratkoj pauzi glasa žene očiju poput srne. Ona nastavi.
"Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,......"
Začuh njegovo šaputanje iza sebe,
"Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. I budi blaga njegovom snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči."

Srce, u koje uvijek smještamo ljubav, zakuca brže i jače. Diana u meni podignu zavjesu tuge i sunce uđe u ovo subotnje jutro. Okrenuh se, ali njega nije bilo iza mene.
Iznenada, kao da je sišao s neba, pored stola pod malim osvjetljenjem, uz ženu očiju poput srne, je stajao dječak očiju boje sna.
"Živiš tamo otkuda pisma ne dolaze. Daleko, dalje no najdalje značenje ljudskih riječi što imenuju daljinu.Tako daleko da samo uvijek i nikad mogu, pomoću misli, da približe tvoju udaljenost."

Što li je to nešto u očima tvojim, nevidljivo očima mojim? Pomislih i sjetih se jednog davnog sna. Pogledi su nam se kao i onog davnog aprila u ateljeu u ulici heroja, sreli. Njegov glas utihnu.
"Grad u kojem si rođen znam iz uzbuđenja. On je čvor linija sreće i sudbine, čvor koji traže moje misli na putu k tebi"
Njegov glas mi odgovori.
"Toliko si daleko u zemlji iz koje pisma ne dolaze i nikakva pošta ne prima pisma za tebe"
Tišina puna uskovitlanih misli zavlada prostorom. Ustala sam i prišla stolu.
"Ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim, ti neznaš s kojeg prozora u noćima pozdravljam tvoju zvjezdu i čekam tvoj put k meni."
Njegov glas prekine moju misao:
"Možda je zapisano u stoljetnom kalendaru ili se dogodilo u trenutku kad si rođena, ali znam da je počelo davno. Možda među zvjezdama, na zvjezdanim stazama....."
"Sigurno sam prvim uzdahom već šaptala tvoje ime"
"A ja sam među špekulama tražio tvoje oči"
"I ako postoji magična ruka sudbine koja Kupidu poklanja strijelice, onda je za nas izabrala onu veliku, nedjeljivu, neuništivu."
"A možda je sve samo ljubav"
"Dođi, zagrli me u zemlji u kojoj cvate runolist i u očima donesi buket ljubavi i miris uzbuđenja" pozvah ga u zagrljaj.
"Opusti se. Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše. Tek onda ćeš saznati odakle dolazi ljepota i da li je moj glas budućnost koju želiš." tiho završi naš misaoni duel, moj dječak očiju boje sna.
Vratila sam se u zemlju u kojoj raste runolist i počela pisati pisma.

Žena očiju poput srne je bila Ružica Orešković

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Podigni svoja nevidljiva jedra ti galijo puna skrivenog blaga i kreni u ljepotu treperavo modra, zaplovi oceanom zvjezdanog traga, uplovi u luku čudesnog sjaja, u ljepotu jedinog, istinskog svjetlosnog zagrljaja. Vjetar je ovaj nečujno snažan, snažno nježan,nježno sjetan. Podigni sidro iz sretnih njedara, povedi me valovitim morem, mene lutalicu i vječnog sanjara. Povedi me jutros u tek naslućene daljine, među tužne i nesretne sudbine, budimo jutros vrtlog putovanja, otrgnimo sve ljude sretne iz zagrljaja životne miline, da sretni nesretnima darujemo vječnu ljepotu naših sanja.
Srcem srcu jutros šapćem, slijedi krik uplašenog galeba, ponudi mu gutljaj ljepote.
Rastjeraj oblake tuge nad hridima ljudske strahote. suzama neba gasi žeđ ožednjelima, žednima u pustinji nespoznate ljepote, tragačima bisera što izgubljenu sreću traže, bisere koji u školjkama dobrote na obalama tvoje vječne straže snivaju buđenje tvoje ljepote. Vrati ljepotu osmjeha ugaslom sjaju onima što otrovani tuđim strahovima od sebe samih izgubljeni, pučinom životom nesretni lutaju. Osuši suze na njihovim obrazima, crne, gorke, nezaustavljive suze koje i bisere u crni prah pretvaraju. Srce, ti čudesna galijo ljudske dobrote usidri se u njedrima gladnih ljepote, u njedrima punim strahote, u njedrima bez toplote.
Postani oaza u pustinji bez snova, mak u usahlom žitu trulih plodova, voda u toj suncem isušivanoj Sahari, žeteoc žetvi neizživljenih izazova srce tužnom srcu u osjećaja pustari.

http://fenomenologija-sna.blogspot.com/

Dok sunce tone u ocean samsare i miluje tminu predvečerja, polako se uzdiže luna
pa skidajući svoju košulju zlatnu izranja kristalna i jasna poklanjajući tmurnome nebu ljepotu osmjeha.
Tajnovita žena sjedi na obali noći i promatra taj čudesni zagrljaj svjetla i sjene tu nebesku ljepotu, okrunjenu dodirom dana i noći. Osjeti želju i u treptaju srca vidje dodir Selene i Helija, ljubavni ples,igru svijetla i sjene nebom razasutu.
Samo trenutak beskrajne sreće vječnu ljubav pred dvorima sna.
Velika svjetleća kugla kotač u kojem vjekuje život nestaje u tajnovitom beskraju, a Luna, ljepotica noći, tajna sunčava ljubavnica se ogleda u jezeru, za ženu nedohvatne sreće.
Žena stoji snena na obali noći i gleda kako ljubav presvalaći haljinu i srebrena odlazi nebom, pružajući ruke svitanju. Izgubljena u kotaču života tajnovita žena je zavoljela san u koji nije mogla ući
voljela je te čudesne zagrljaje neba, Ljubav i njenu nedohvatnu ljepotu koja joj srce ranjava i slijedi iz noći u noć, a jutrom je napušta.
Do sljedećeg sutona! vikala je nebu dok se rađao dan i polako spuštala luna oblaćeći košulju bijelu, nestajući pod kopljima dnevne svijetlosti, krijući se od života suncem obasjanim.
LJUBAV, ta ljepotica noći, sunčeva nevjerna ljubavnica lebdeći na Pegazu noćima budi nesretnike, poklanja snove lutalicama. Žena, vječni pustolov pred dvorima sna sa žudnjom u srcu čeka sutone, da ponovo vidi zagrljaj Selene i Helija tu nedohvatnu, uvijek ponavljajuću Ljubav neba, da vidi kako Helio napušta rumenu tminu predvečerja, a Selena ljubavlju osvijetljena prostire za nju svoju ljubičastu kosu, pružajući ruke svitanju. Žena čezne za sutonom,sa željom da još samo jednom, pa još jednom, vidi kako ljubav za nju oblači svoju srebrenu haljinu. Čekala je, nježna i snena, pružala svoje ruke u prazninu dok se Selena uzdizala na svojoj, ženi, nedohvatnoj putanji.U jednom ljubičastom sutonu žena, do tog trena samo pustolov pred vratima sna, pruži ruke, pomilova krilatog konja i odjaha u svoj san.

http://fenomenologija-sna.blogspot.com/

artemida je napisao/la:Podigni svoja nevidljiva jedra ti galijo puna skrivenog blaga i kreni u ljepotu treperavo modra, zaplovi oceanom zvjezdanog traga, uplovi u luku čudesnog sjaja, u ljepotu jedinog, istinskog svjetlosnog zagrljaja. Vjetar je ovaj nečujno snažan, snažno nježan,nježno sjetan. Podigni sidro iz sretnih njedara, povedi me valovitim morem, mene lutalicu i vječnog sanjara. Povedi me jutros u tek naslućene daljine, među tužne i nesretne sudbine, budimo jutros vrtlog putovanja, otrgnimo sve ljude sretne iz zagrljaja životne miline, da sretni nesretnima darujemo vječnu ljepotu naših sanja.
Srcem srcu jutros šapćem, slijedi krik uplašenog galeba, ponudi mu gutljaj ljepote.
Rastjeraj oblake tuge nad hridima ljudske strahote. suzama neba gasi žeđ ožednjelima, žednima u pustinji nespoznate ljepote, tragačima bisera što izgubljenu sreću traže, bisere koji u školjkama dobrote na obalama tvoje vječne straže snivaju buđenje tvoje ljepote. Vrati ljepotu osmjeha ugaslom sjaju onima što otrovani tuđim strahovima od sebe samih izgubljeni, pučinom životom nesretni lutaju. Osuši suze na njihovim obrazima, crne, gorke, nezaustavljive suze koje i bisere u crni prah pretvaraju. Srce, ti čudesna galijo ljudske dobrote usidri se u njedrima gladnih ljepote, u njedrima punim strahote, u njedrima bez toplote.
Postani oaza u pustinji bez snova, mak u usahlom žitu trulih plodova, voda u toj suncem isušivanoj Sahari, žeteoc žetvi neizživljenih izazova srce tužnom srcu u osjećaja pustari.

http://fenomenologija-sna.blogspot.com/

artemida je napisao/la:Dok sunce tone u ocean samsare i miluje tminu predvečerja, polako se uzdiže luna
pa skidajući svoju košulju zlatnu izranja kristalna i jasna poklanjajući tmurnome nebu ljepotu osmjeha.
Tajnovita žena sjedi na obali noći i promatra taj čudesni zagrljaj svjetla i sjene tu nebesku ljepotu, okrunjenu dodirom dana i noći. Osjeti želju i u treptaju srca vidje dodir Selene i Helija, ljubavni ples,igru svijetla i sjene nebom razasutu.
Samo trenutak beskrajne sreće vječnu ljubav pred dvorima sna.
Velika svjetleća kugla kotač u kojem vjekuje život nestaje u tajnovitom beskraju, a Luna, ljepotica noći, tajna sunčava ljubavnica se ogleda u jezeru, za ženu nedohvatne sreće.
Žena stoji snena na obali noći i gleda kako ljubav presvalaći haljinu i srebrena odlazi nebom, pružajući ruke svitanju. Izgubljena u kotaču života tajnovita žena je zavoljela san u koji nije mogla ući
voljela je te čudesne zagrljaje neba, Ljubav i njenu nedohvatnu ljepotu koja joj srce ranjava i slijedi iz noći u noć, a jutrom je napušta.
Do sljedećeg sutona! vikala je nebu dok se rađao dan i polako spuštala luna oblaćeći košulju bijelu, nestajući pod kopljima dnevne svijetlosti, krijući se od života suncem obasjanim.
LJUBAV, ta ljepotica noći, sunčeva nevjerna ljubavnica lebdeći na Pegazu noćima budi nesretnike, poklanja snove lutalicama. Žena, vječni pustolov pred dvorima sna sa žudnjom u srcu čeka sutone, da ponovo vidi zagrljaj Selene i Helija tu nedohvatnu, uvijek ponavljajuću Ljubav neba, da vidi kako Helio napušta rumenu tminu predvečerja, a Selena ljubavlju osvijetljena prostire za nju svoju ljubičastu kosu, pružajući ruke svitanju. Žena čezne za sutonom,sa željom da još samo jednom, pa još jednom, vidi kako ljubav za nju oblači svoju srebrenu haljinu. Čekala je, nježna i snena, pružala svoje ruke u prazninu dok se Selena uzdizala na svojoj, ženi, nedohvatnoj putanji.U jednom ljubičastom sutonu žena, do tog trena samo pustolov pred vratima sna, pruži ruke, pomilova krilatog konja i odjaha u svoj san.

[url=http://fenomenologija-sna.blogspot.com/

http://fenomenologija-sna.blogspot.com/[/quote[/url]]

Treba se prepustiti moru, da bi se stiglo na vrh vala..

Sreća dolazi kroz vrata za koja ni ne znaš da su ostala otvorena... u jutrima kad se budimo, iz očiju izlaze pogledi pa se kao cvijet udomaće u našoj duši i pokazuju nam putokaz za dan koji slijedi