Bezvremeno putovanje vremenom [by Artemida]

artemida je napisao/la:Nebo je plakalo kada sam odlazila, biserne kapi su se slijevale licem vremena kada sam odlazila. Bilo je kao u jeftinom ljubavnom romanu, kao u kičastoj melodrami bez poante, ali bilo je bolno i bilo je moje. Kada danas razmišljam o krhotinama tog davnog sna pričinja mi se da to nisam bila ja, osjećaji su se izgubili u prohujalom vremenu, ostalo je samo maglovito sjećanje, impresionističke slike kao svjedočanstvo trenutaka, tiha elegija koju slušam na rubu uma, glazba koja zaobilazi srce, ne dodiruje dušu. Vrijeme liječi rane šaputala mi je ljubav i ja joj nisam vjerovala. Kada se sretnete jednoga na rubu vremena, u poeziji kiše, u kapima davnog sna možda ćete osjetiti uzbuđenja prvih susreta i zauvjek zaboraviti suze na obroncima onog davnog kišnog sutona, šaputala mi je daleka zvijezda i ja joj nisam vjerovala.Godine su doista učinile svoje, sreli smo se na stazi rastanka, znali smo da smo to mi iako to više nismo bili mi. Breme vremena se nježno spustilo na naša lica, srebro nam je okitilo kosu, ali oči, oči su zadržale isti osmijeh, onaj čudesni vulkan koji ubijek dolazi iz srca i širi se plamenim jezicima do kutova usana.Vrijeme se zaustavilo u treptaju oka, vidjeh prohujala ljeta, potražih ponovo onog nekoga koga sam davno tražila u tom smaragdnom pogledu. U kristalima tog nedosanjanog sna prepoznah zrelost i snagu življenog života.Školsko zvono je najavilo početak našeg davnog kraja. Došli smo svaki iz svog života u zajednički trenutak slavlja davno položenog ispita zrelosti. Sjeli smo u onu istu klupu na kojoj smo davno djelili tajne, ali nismo uspjeli postati ona ista mladost na rubu zrelosti.Vrijeme je u nama zauvjek ugasilo onu iskru iz koje se trebala rasplamsati u ljubav, izbrisalo tragove isplakanih suza. Ostali su samo ljubičasti kristali nedosanjanog sna na licu njegovog vremena i kapljice boje meda u zagrljaju moga vremena.

http://www.webstilus.net/content/view/10884/65/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Možda je, u snu, ruka
sijača zvijezda
probudila zaboravljenu muziku
kao zvuk beskrajne lire,
i do naših usana dopro je ubogi val
malobrojnih istinskih riječi.

Antonio Machado

artemida je napisao/la:Koračala je oštricom zaborava, između jučer i sutra, između nedosanjanih snova i praznine. Još samo jedan korak do vječnosti čudesni trenutak odluke i ona zastade na hridi sudbine, veliko more zahukta sjećanjima a sunce prosu svoje dlanove i pomilova njeno umorno srce. Ona snovima omamljena zatvori oči, umorno pruži ruke, dotaknu sunčanu zraku i koraknu u danas, u buđenje u novom snu.
Otvori oči. Stoji još uvijek na istoj hridi, na oštrici zaborava. Miris novog sna se izmješa sa mirisom proljeća i ljepotom sunca. Iza nje u sjeni proteklih dana, vidje dječaka očiju boje sna. Njegovo lice puno osmjeha joj još jednom zaustavi dah. Između njih se, kao nepremostivo more, razlila tuga ukradenog vremena. Ona pogleda u sunce i šapnu:
Sjećam se dječaće, sjećam se onoga dana kada si došao čela punog osmjeha i
razbio oklope moje vječne tuge.
Njegove oči zasjaše sjećanjem na trenutke sreće. Ona progovori glasnije:
Sjećam se dječaće kako si otvorio kapije srca i pustio sunce u hladnoću postojanja.
Dječak očiju boje sna pogleda u nebo u isto ono sunce koje se ogledalo u njenim očima. Nepremostivo more se uzburka. Njoj se pričini da daljina postaje veća, a vjetar koji je nosio njen glas sve snažniji.
Vjetar zaurla stihijom valova te čudesne vode koju je sudbina prosula među njima. Strahovi se pojačaše. Ona je pogledom tražila dječaka očiju boje sna i vidje dlanove neba kako miluju more zaborava. Uzburkane kapljice postadoše kristali kroz koje se samo nazirala razlomljena slika njene ljubavi.
Riječ joj zastade u grlu. Urlanje vjetra zamjeni tišina, ubitačna tišina i ona koraknu u to veliko ništa. Iznenada, kao u priči, nebo proplaka kišom, a sunčana zraka postade kristalni most ka onoj strani velike vode.
Dječak očiju boje sna šapatom razbi tišinu:
Došla si s buketom vjerovanja u rukama, buketom satkanim od nedosanjanih snova,
došla si hrabra i ubila strahove, došla si nježna šireći ljubav nad umornim srcem i naučila me da vjerujem.
Stajali su na kristalnom mostu iza njih nedosanjani snovi ispred njih život zagrljen u kotač istinskog postojanja u ovom sretnom danu između jučer i sutra.
Sic transit gloria mundi!
Sreća je kapala s neba, a miris proljeća širio spokojstvo i slavio novo rađanje.

Ime ljubavi

Njeno je ime
izmišljeno na sajmu,
tamo se prodaje i kupuje,
tamo se mijenja za zdjelu leće.

Ljubav se lažno predstavlja.
Njena usta otimlju hranu,
ne poljupce,
njeni se zubi zatvaraju,
ne u ljubavi.

Zvijezde?
Na fotografiji, u tuđem spomenaru.
Snovi?
U zavadi, iako sanjani
na istoj postelji.
Jedno, dvoje ?
Ne u jedinstvu i okrenuti
ravnodušnim licem
vlastitom zrcalu.

Sjećanje, čega se sjeća?
Pamti praznina
ispunjena sama sobom.
Studen, sumnja, samoća,
tako se ljubav zove zaista,
ako ne pristaje više
na ime koje nosi,
izmišljeno da prevari
ili da ubije.
/ZVONIMIR GOLOB/

artemida je napisao/la:Suze neba se već danima kotrljaju beskrajem i pretvaraju ga u sliku jednog davno odsanjanog svijeta. Zaustavih jedan zaleđeni kristal na dlanu i osjetih njegovu moć. Kapljica izvađena iz slapa života, kapljica slična suzi koja je napuštala zaleđenu dušu u ljubičastom noćima u vremenu onih čudesnih nemira kada smo nesigurni krali osmjehe u skrivenim kutovima postojanja. Tada smo misli pripitomljavali poljubcima, tada smo tražili riječi u neizgovorenoj sreći, pokušavali opisivati pejsaže duše, a nismo osjećali da nas guta hladnoća koja se uvalčila u užarene noći prosute na obali oceana za čije zvukove smo bili gluhi. Morske orgulje su svirale sonatu našim snovima, a mi smo prestali sanjati lutajući zvjezdanim stazama na kojima više nije bilo tragova naših koraka. Mliječni put naše mladosti se izgubio na zaleđenim putevima dok smo tražili pupoljke ljubavi, a neka nepoznata duša, neki nepozvani gost na slavlju naših osjetila, ih je pretvarao u ledene cvjetove neobjašnjenih strahova. Rastanak je bio bolan i ostavio je usjek u santi leda u dubini duše. Ožiljak u kojem se skrivao zadnji plamičak one svijeće koju smo zapalili prvim poljubcem.Ovaj dan pun olujnog neba, pun oblaka iz kojih kapaju zaleđene suze neba me prisjetio na onaj trenutak, na onaj djelić sjećanja zatvorenog u užareno ljeto našeg rastanka. Bili smo djeca tek ogrnuta ispitom zrelosti, zakoračili smo u samo naslućene daljine životnih puteva na vreloj cesti iskušenja. Danas se više ne sjećam obrisa tvoga lica, silueta tvog bića u odlasku se iskri ponekada u srebru mjesečeva sjaja, ali pahuljice snijega koje lepršaju pred prozorom bude sjećanje na hladnoću onog vrelog ljeta u kojem smo krenuli svatko u svoju mladost. Ne postojiš već dugo, jako dugo u mojim snovima, ukrala te je snježna kraljica i odvela u kristalni dvorac na kraju svijeta, u dvorac iz kojeg mi sjevernim vjetrom i snježnim pahuljicama s vremena na vrijeme pošalješ sjećanje na ono vrijeme tihog umiranja u onom davnom vrelom ljetu sazrijevanja u suzama rastanka.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Njena je Haljina bijela

Riječi od pijeska i stakla
razbile su oluje
i krhotine stoje
u grlu mome i njenom.
Rasuo ih je vjetar
i jedva da ih čujem,
zvoni pogrebno zvono
u zoru, osuđenom..
Tvoja je haljina bijela.
Ružmarin, da li cvate?
Zrno soli na licu,
kutija mahovine.

Miriše tvoje rublje
na stolu, kad mislim na te,
po snijegu koji pada
sa zemlje u visine.
Ona koju sam ljubio
ona je koju ljubim,
njena je haljina bijela
i pod njom raspet ležim.
Netko je bio ovdje
i još se vide zubi
na plahtama od lišća
po kome opet sniježi.
/ZVONIMIR GOLOB/

ShadowOfSoul je napisao/la:

artemida je napisao/la:Stajala sam na mostu satkanom od srebra mjesečine, u zagrljaju plave svjetlosti davnih snova, a miris te čudesne noći je širio spokojstvo i iskrio buđenjem u novom snu, u ljubičastom snu i ljepoti ljubavi. Šaputala sam baladu izraslu iz treperavog srca još u vremenu poezije ruža, opraštala sam se od lutanja nebeskim stazama, opraštala sam se sretna od tog noćnog lutalice, rastajala sam se od nepostojanja u lakoći postojanja.
Mjeseče, moj sneni ljubavniče! Sanjajmo noćas u snu sjedinjeni i noćas me dragane dodirom ne budi jer duša moja, tvojim sjajem ogrljena u nezemaljskom kraju izgubljena, u kraljevstvu ljepote mi spokoj nudi, obasjava me srećom, ljepotom me krijepi, ljubičastim sjajem na zlo slijepim. Moj drevni sneni ljubavniče tvojim zagrljajem budiš ono srcu davno znano,puteve kojima se duša u ovo tijelo vraća, slatkoću postojanja, zagrljaj rijeke ponornice, dok more života nudi okus vrulje, duša moja grli svjetlost drugog bića i s ljubavlju svjetlosni zagrljaj uzvraća. Mjeseče, moj drevni ljubavniče, zagrli me još samo jednom lavom vulkanskoga zmaja, plavetnilom nebeskoga sjaja i zvjezdanim krijesnicama bez kraja. Putokaz na zvjezdanim stazama, na Svemirskom beskraju raskršće, u nepostojanju trenutak istine mi budi.Kad uhvati me luđačko- ljudski nemir ludi u zagrljaju tvom osjećam božansko uzašašće, ali noćas dragane moj davni ja osjećam sretna da me zemaljska ljubav u snove snubi.
Dragi moj davni sneni ljubavniče!Hvala ti na svjetlosnom zagrljaju iz kojeg je izrastao moj ljubičasti san!

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Ne budi daleko od mene
Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekat ću te na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu valovi.
Nemoj otići ni samo jedan čas, jer tada,
u tom času, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kuću
doći da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razlikuje tvoj lik na pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjeđe u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otići ćeš tako daleko
da ću obići zemlju ispitujući
hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

(Pablo Neruda)

LUNINE TUGE

Večeras luna snije još tromije no prije,
Ko lijepa žena ležeć na jastucima silnim,
Što ruke rastreseno klizi, meke i tihe
Po grudima, ko pred san, po obrisima svilnim:
Na glatkome satenu tih mekanih lavina,
Zamiruć ko da Ijubav snubi i svijest gubi,
Očima bludi iznad vizija, bjelina,
Što lazurom se penju ko cvijet, što svemir ljubi.
Dok ona katkad znade na zemlju našu kradom
Suzu od čežnje spustit, ko prevarena nadom,
Tad pjesnik, što mu snove mašta razgoni živa,
Na dnu svog dlana hvata tu blijedu suzu palu,
Iz koje zrake bliješte ko na skrhanom opalu,
I u srce je staviv, od sunčeva sjaja je skriva.

Charles Boudlaeire

Osluškujem vjetar šumi drevni sonet o Luninoj tugi, šapuće mi da ona noćas snije tromije no prije, ta ljepotica noći svoje ruke širi po satenu glatkom, dlanovi se njeni lazurom penju kao ljubičasti cvijet koji svemir ljubi.
Na hridima drevnih oceana, na liticama vječnog umiranja, nekad su cvali ljubavni cvjetovi, Baudelaire- ovom buntovničkom dušom u cvijetove zla pretvoreni, a onda dotaknuti ubilačkim dahom jedne nesretne duše u ledene cvijetove preobraženi. Dok Luna ponekad u san kradom suzu od čežnje spusti, žena prevarena nadom, žena bez snova na dnu svoga dlana hvata tu blijedu suzu palu, suzu iz koje zrake bliješte kao na skrhanom opalu, stavlja je u srce, da ju od svog ledenog daha skrije.
Mak taj treperavi cvijet u zvjezdanim ljetnim noćima, Luninom tugom dotaknut pretvara svoje latice u svilene jastuke na kojima ljepotica, sunčeva nesretna ljubavnica, svoje suze prosipa, a nesretna duša ih u ledene cvijetove pretvara. Bilo je kao na prvom ljubavnom balu, bilo je kao na nebeskoj livadi istinskog postojanja, bilo ja kao u davno pročitanoj bajci.
Stajala sam zaleđena srca na krhotinama vjerovanja. A onda vidjeh svjetlucave makove. Zlim dahom zaleđeni pupoljci iz drevne oluje ruža, toplinom tvoga pogleda odleđeni, odjenuše krinoline i lepršavi, ti čudesni poljski cvijetovi, obgrliše lakoćom dodira moje uzdrhatalo srce. Pogledah u tvoje oči, i vidjeh mjesećevu prašinu, vidjeh sjenku moje duše snene, začuh šapat dobrih starih vremena i utonuh u ljubičasto svitanje novoga sna.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Noćas u zavjetrini sna vidjeh čaroliju satkanu od mjesečevih niti i pahuljaste mekoće kristalne jasnoće. Nježan veo, koprena na obroncima jave, je sakrivala nemire srca spuštajući se na uzdrahtale misli. Jedna jedina misao, slobodna kao zvjezdani orao je odlepršala u ovu noć punog mjeseca. Osjetih radost probuđenog djeteta, osjetih radost u pjenušavim rukama skitnice puna lica i pustih odlutalu misao da pomiluje njegov osmijeh. I bilo ja kao nekada, bilo kao u vrijeme poezije ruža, samo su umjesto leptirića svilenkastih krila i bijelih latica iz oluje ruža pred srcem plesale zalutale pahuljice pozivajući me još jednom na bal, na slavlje osjetila. Utopih se u plesu sjena, noć punog mjeseca je ogrnuta čipkom plesala kao ponosna djevojka iz dalekog Toleda.
Zaustavih srce na obali korita mraka, obuzdah u sebi one drevne nebeske vrance da srce ne odjezdi kao nekada u neku izmišljenu bajku, ka onoj dalekoj zvijezdi. Otvorih okna zrelosti i osluhnuh sonatu ove čarobne noći punog mjeseca. Skupih uspomene u svjetlosni zagrljaj budnosti i zatvorih kapije odsanjane mladosti. Noćas je ljubav bila drugačija nego prije, dragačija, a uvijek ista, nježnija u svom postojanju, mirnija u svom darivanju biserne ogrlice koja se kao kozmička zmija ovijala oko moga srca. Na prozoru, koji me je branio od zime koja je grlila grad svojim bijelim dlanovima, se naslagahu znakovi trenutka. Kristalne suze neba, paperje prosuto iz jedne dječje bajke, je na oknu zrcalilo pejsaž moje sretne duše. Upisah jednu jedinu riječ, upisah ju zvjezdanim slovima i utonuh u san. Jutros mi se, u prvim zrakama dnevne svjetlosti, sa okna koje me još uvijek dijeli od paperja noćas dolutalog u grad, smiješi čarolija noćašnjeg slavlja osjetila. U kristalnim suzama neba, zaustavljenim na prozoru, blješti srcem ispisana LJUBAV.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

U dalekoj zemlji, u snovima davnim, uđoh u čaroliju svijesti. Na velikom kristalnom stolu, trpezi od svjetla i sjene, čudesne staklene figure stoje i čekaju da počnu igrati igru zemaljskoga svijeta. Obukoh ih u odore iz vremena francuskoga kralja u odore drevnih mušketira. Sve one tako poredane stoje, smiješe mi se crno bijela bića kojima dodirom srca udahnula sam dušu punu hrabrosti, ljubavi i mira.
Svi za jednoga, jedan za sve, pijun do pijuna, crno bijela vojska, branioci snova, straža ideala što kriju se u tajnovitoj kuli, u hrabrosti vitezova tog crno bijelog stola, u kraljevima i kraljicama ova čudesne igre svijetla i sjene. Promatram igru punu znanja, ljubavi i vjerovanja, igru punu strasti, žudnje, igru te kraljevske garde koja o pobjedi sanja.
Tu iza zrcala svijesti ne postoji ruka koja mjenja pijunima mjesta, ne postoji sukob lažnih ideala, tu vjekuje ljubav koja pokreće ta mala bića i upućuje ih da iz uvjerenja iz povjerenja, iz samoopredjeljenja brane svaki svoga kralja. Tek treperavo svijetlo koje se igra sa sjenom, dokazuje da je ratova, borbi, mačevanja uvijek bilo, da se ta vječita igra svjetlosti i tmine zauvjek ponavlja, da je uvijek bilo pobjednika i onih koji gubiše bitke.
Gledam srcem tu, dušom zamišljenu, čudesnu predstavu na pozornici svijeta, osluškujem i čujem šta govore te hrabre duše, čujem uskovitlane misli snivanih legendarnih bića:
"Ova partija šaha traje već stoljećima, uvijek ista samo druga lica, opisana, opjevana, oslikana, skrivena u čudesne dječije bajke, legende o kraljevima i kraljicama, u mitove o bogovima i boginjama, utkana u Alicin svijet iz zrcala, zatvorena u stihovima ogorčenih i nesretnih duša, na koncu iznjedrena u mnogim dušama koje snivaju još nedosanjani san o ljubavi i konačnoj slobodi čovjekova srca, sjedinjenju svih srodnih srca. Jedan za sve svi za jednoga, mi koračamo iza kralja, branimo svoju čast, braneći njegov dobar glas."
http://requiem-ljubavi.blogspot.com/2007/11/bijela-golubica.html

http://fenomenologija-sna.blogspot.com/

Drvo spoznaje raste i cvjeta ispreplićući svoje grane, uzdiže se prema suncu koje ga hrani i brani u isto vrijeme. Panta Rei na vratima vremena dobija svoje pravo značenje. Ako zaustavim misao u obliku neke dokazane teorije, zaustavljam tijek energije, mjenjam ritam, gubim osjećaj za dimenziju vremena u sebi.
Je li vječnost beskonačnost trajanja u dimenzijama vremena ili je ona bezvremensko postojanje?Mislila sam, ako pronađem tako dugo tražena vrata vremena, ako osjetim početak onda negdje u daljini postoji i njegov kraj, ali sada osjećam da je vječnost nešto drugo, ona je upravo ova moja misaona dimenzija koju sam tek počela spoznavati. Na vratima vremana spoznah razliku između običnog materijalnog svijeta i svijeta ideja. Moje misaona dimenzija je most između ta dva svijeta i nju bih trebala naučiti živjeti. Zaustavih misao i tako trenutak, ovo moje sadašnje stanje, za mene postade osjećaj o novoj, do sada samo iznajmljenoj, vječnosti.
Vječnost je moja bezvremenost, karusel mojih želja koji svojom beskonačnom vrtnjom stvara život i pretvara niti spoznaje u uvijek nove dimenzije za koje još nisam pronašla ime. U njoj moj unutarnji sat otkucava ritam mojih stanja, odbrojava moje vrijeme, sjedinjuje me sa ritmom svemira.
Kao što sam se kao dijete igrala sa prizmom i sunčanom svjetlosti tako sada pokušavam u tom spektru nepoznatih boja otkriti do sada ne objašnjenu snagu životne energije i otkriti izvor dimenzije njenog trajanja, sjediniti se sa svjetlosnom muzikom, postati uistinu struna nebeske harfe i svjesno sudjelovati u stvaranju simfonije univerzuma.

http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/simfonija-univerzuma-jo-uvijek-neznam.html
http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Svjetlost i sjena plešu svoj vječni valcer u dubini naše duše, miluju se na obroncima tmine, razdvajaju se na obrisima tijela i svojim vječnim plesom ostavljaju trag u sjećanjima. Čudesna je ta igra u zrcalima svijesti, sjenka nedohvatljiva, vječno razigrana, tajnovta i stvarna, sjenka treprava i snena je cijeli život uz nas. Svijet svjetlosti i svijet sjena, paraleni svemiri našeg postojanja, mnogodimenzionalnost našeg uma, kreativnost naše spoznaje, putokaz našim putevima. Sjenke naše ljubavi, sjenke naših duša, sjenke osjećanja naših se kriju u dubini svijesti, taj vječni valcer naše nutrine, je tajnovita igra sa mislima, sa zrakama sunca naše spoznaje. Svijet svjetlosti i sjena se krije u kristalnom labirintu naše svijesti, tu se kao u prizmi prelamaju svjetlosne zrake u čudesan spektar nepostojećih boja. Na toj pozornici se odigrava najčudesnija predstava ritmičkog pokreta i pod reflektorima spoznaje izrasta uvijek nova slika svijeta u kojem živimo.
Svjetlost u našoj svijesti izvire iz misaone vrulje znanja i sjedinjuje se sa oceanom spoznaje, sa morem teorija filozofije, fizike, psihologije, neurofiziologije, a sjenke, te tajnovite ponornice naših osjećanja, vječne buntovnice u šaputanjima umnog i emocionalnog u nama, izviru sa vrela vjerovanja u stare dogme, one drevne istine koje još uvijek nisu izgubile svoju vjerodostojnost jer nisu ničim pobijene. Igra svjetlosti i sjena, taj nezaustavljivi ples ljudske spoznaje, tisućljetni valcer ljudskih duša je najtajanstvenija predstava univerzuma, koja se kao čudesna slika zrcali u našim osmjesima, našim pokretima, našim razgovorima. Mi smo svojim postojanjem u svjetlosnom zagrljaju neba, u svjetlosnoj dimenziji svemira vječna i snena igra svjetlosti sjena.
http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Život ta vrteška iznikla iz dlanova drevnoga vrača, sakrivena u očima vječne vrtnje promatrača, apsolutno relativna igra dviju riječi, apsolutno relativna istina skrivena u vremena rijeci, u fontani svjetla, na svemirskoj cesti, u kupki pjenušavog zanosti veselja, u ponornicama punim tajnovitih želja. U treptaju oka krije se razdaljina koja srce draži, istina razotkrivena nepostojanom laži, osmijeh prijatelja, treptaj leptirovih krila što orkane osjećaja budi, pupoljak cvijeta što mirise prostor- vremenom širi, tračak svijetla što zaobilazi čvrsta tijela i brzinom svojom geometriju beskrajnoga neba mijenja. U tišini nutarnje dubine, u beskraju neznanja jedna zvjezda iskri i brzinom svoga svjetlosnoga smijera mijenja naša drevna vjerovanja, zakrivljuje prostor, zaustavlja vrijeme jer u brzini njenoj skrivena je tajna davnih uvjerenja. U beskraju beskrajnoga neba Einstein je naslutio relativnost apsolutne tvrdnje da prostor i vrijeme oduvijek i zauvijek postoje, da vjekuju u svom postojanju, da su nepobitni u svom nastajanju. Zagrlio je sunčev sjaj i osluhnuo simfoniju neba, tu čudesnu energiju iznjedrenu iz mase drevnog tijela, osjetio snagu tog svijetlosnoga zagrljaja i spoznao da svjetlost, ta lepršava čuvateljica našeg postojanja, na svom putu ka oku promatrača, stvara prostor- vrijeme, tu dimenziju snenu, tu čudesnu lakoću našeg postojanja.

http://fenomenologija-sna.blogspot.com/

Bila sam jahačica mjesečeva sjaja, bila sam izgubljena u srebrenkastom zagrljaju noćne tišine, bila sam vječna sanjačica u vremenu bezvremenskog trajanja u treptajima srca. Sanjala sam život, živjela snove, spavala na svilenom uzgravlju vječne ljubavi.
Probudio me ugriz zmije koja se neprimjetno sklupčala u kristalnoj kugli moga postojanja i počela krasti moje drevne snove. Tuga se širila uzdrahtalim trenutkom buđenja, nadvila se nad srce na kojem nije bilo ožaljaka prohujalog vremena, obrglila je dušu svojim plavičastim sjajem kao što udavi grle svoje žrtve. Izgubih dah omamljena otrovom koji je počela prosipati mliječnom stazom moga vjerovanja i zatvorih dušu u sedefasti oklop školjke na žalu istinskih vrednovanja. Začuh treptaje srca zgnječenog u tom zmijskom zagrljaju. Srce je šaputalo baladu o zaklanim ovcama na žrtveniku ljudskosti. Začuh krik duše i vidjeh bijelu golubicu kako se diže ka nebu moga unutarnjeg svemira. Iza srebene prašine mjeseca naslutih amforu u kojoj sam skrivala nektar za spas ljubavi koja se u meni iskrila nebeskim cvjetovima. Osjetih dodire zlaćane svjetlosti buđenja iz tmine ovog ružnog, zmijskim otrovom, izazvanih noćnih mora. Već prigušeno svijetlo moje životne svijeće se rasplamsa lakoćom postojanja u starim snoviđenjima.
A zmija, ta plavićasta noćna mora, je odgmizala u pustinju svog vlastitog nepostojanja, preselila se u druge virtualne sfere, grleći nevina srca svojim svjetlosnim zagrljajem, tražeći u tim zagrljajima nove žrtve za žrtvenik svog nepostojanja u svjetlosnoj dimenziji istinskog življenja.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Svijest i san izmješani, u sudbinu vječnog traženja istine o početku, daju onome što smo nekad nazivali životom novo značenje. Na vratima vremena je sve osunčani san u kojem sudjelujemo u stvaranju najsuptilnije simfonije univerzuma, sudjelujemo u ostvarenju vječnog božjeg sna. Na padinama surovog kamenjara nekog davno pročitanog svijeta, vjekovima oslikavanog svijeta, nježnom svirkom trstenice, na nas stoljećima čeka Pan, bog pastira i poziva nas u san.
Shvatila sam prevaru u onome čemu smo stoljećima davali atribute ljepote, čime smo se zavaravali i težili, lažnoj iluziji tuđeg sna, ta vječno sanjana, ta poetična slika raja, ta vječno željena zemlja je tu,
nosim je u srcu, pomislih gledajući laste kako odlaze.
Mislili smo jedno na drugo, na oba mjesta lijepa tuga i tragovi straha na obrazima. Suton je otvori oči neba, da ne zalutamo u tmini strahova, a šapat duše univerzuma je dotaknuo moje uzdrhtalo srce.
Noćas se nad mojim čelom prosula mliječna staza, zvjezdani put ka nekoj novoj istini. Orionovo sazvježđe prosu zlaćanu prašinu, Jakobove ljestve, trag treprave sreće među svilenim jastucima i mi blagošću neba dotaknuti, zvjezdanim šapatom duše ohrabreni utonusmo u novi san.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=4977
http://www.webstilus.net/content/view/7775/63/

Osluškujem u vjetru smijeh neba i šum dolazeće oluje u laticama ruža. Bijelo more ispred prozora, miris umirućeg ljeta i tvoja suza na licu vremena, se slijevaju u plamene jezike dolazeće jeseni. Gledam u sunce, suton se slio u vatru koja pali latice snova i nedozvoljava im da zauvjek izgore tugom neke prošle boli. Gledam osmijeh neba koji oslobađa srce iz okova prolaznosti i vjetrom održava plamićak života u pepelu proteklog Kronosovog sna. Vječno sunce tvoje duše iskri kozmičku iskru na ognjištu ljubavi i ne dozvoljava svijeći života da izgori do kraja. Život se smiješi božanskim suzama u tvojoj kosi, iskre kristali osmijehom duše, a na žalu dalekog otoka vjetar budi usnule školjke i nježnim dodirima miluje tek rođene perle u kolajni sreće. Grlim lahor sa tvojih usana, upijam osmijehe sa zrnca pjeska i koračam ka delti na kojoj me čeka pjenušava kupka radosti iznjedrena iz vulkana sa dna Mediterana i priče o velikoj zelenoj rijeci na kojoj je boginja rodila vrijeme. Rijeka vremena protiče kroz karijatide uspomena, a sa neba kaplje podne puno davno zapaljene vatre, pružam dlanove ka plamenim jezicima i osjećam kako iz pepela skoro zaboravljenog sna uzlijeće nebeska ptica, smiješi mi se i vraća me u san.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Došao je s buketom svjetlosti u rukama, treperavim biserima čiji sjaj se kao aureola širio oko njega. Noć se uvlačila kroz otvorene prozore u sobu i širila svoje meke dlanove oblačeći prostor u tajnovitu odoru prisnosti. Nježni tonovi sumraka su ulazili duboko u dušu, dodirivali srce i sjedinjvali se sa njegovim odkucajima. S neba su kapala zvjezdana slova i ispisivala himnu ljepoti te čudesne večeri. Pogledima smo pisali krhku baladu o ljubavi bez granica, tražili smo cvijetnu galiju zalutalu u snovima, da nas povede na pučinu ove noći bez sna. Na obroncima dana se rađala ljepota istkana od trepravog tkiva naših uzdaha, isprepletena svjetlosnim zrakama iz buketa koji više nije bio buket nego fontana sreće. Zapalih vatre na ljubičastim poljima želja i zakoračih u krug njegove blizine, u svjetlosni zagrljaj njegove duše. Na dlanovima su iskrili plameni jezici probuđene žudnje i sjedinjavali se u baklju kojom smo plovili beskrajnim oceanom podavanja istinskom postojanju. Dodah zrnce osmijeha u taj zagrljaj sna i jave da se Kairosova vaga umiri i da ova čarobna harmonija ljubavi i sreće nikada ne prestane.

http://www.webstilus.net/content/view/10520/65/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Ogrnuti velom spoznaje, uronjeni u neugasivi plamen sunca, utopljeni usvjetlosnom zagrljaju neba, mi nasljednici onih koji su protjerani iz raja jer su bili znatiželji, mi lučonoše trenutka, mi stvaramo vrijeme, koračamo novim milenijem, noseći u sebi snagu zvijezde pod kojojm smo rođeni. Ta čudesna zvijezda, majka naše svjetlosti, svjetlost sama, vladarica na prijestolju carstva našeg postojanja, njena ruka pokreće ruletu naše sudbine i prosipa mirišljave latice cvijetova ljubavi našim stazama. Ona u sebi krije tajnu svog i našeg postojanja, osvijetljava puteve kroz labirint žudnje, čežnje, znatiželje i čuđenja. Sjedinjeni sa kozmičkim prahom, mi nosimo sjeme ljubavi u sebi, genetski kod sklupčan u duploj spirali, pečat koji ostavljamo svojim trajanjem u vremenu, neizbrisivi trag izrastao iz lljubavi. U jednoj jedinoj suzi našega oka se krije cijela naša povijest, u toj kapljici se zrcali život naših praotaca, sva nagost naše duše, ranjivost našeg srca. Žudnja, čežnja, znatiželja i čuđenje su nezaustavljivi procesi koje smo dobili u naslijeđe onoga dana kada je naša pramajka ubrala srce našeg postojanja sa drva života, nezaustavljivi poriv koji nas je održao na evolucionoj stazi, zvjezdanoj stazi našeg unutarnjeg svemira, mliječnom putu našeg izrastanja u najčudesnije biće univerzuma.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/