Bezvremeno putovanje vremenom [by Artemida]

U uspomenama se iskri suza vremena u kojoj nazirem sliku mladosti i sjećanje na davne snove. Vidim te kako stojiš na vratima vječnosti i bdiješ nad mojim usnulim srcem. Zrcaljenje tvoje duše u kristalu uspomena još uvijek nije izgubilo sjaj, vjetar donosi muziku tvoga osmijeha u moj zagrljaj. Plima osjećaja je izbrisala tragove svih prošlih tuga, svih onih boli u kojima smo se utapljali tražeći izvor istine, izvor ljubavi, izvor čudesnih kapljica u kojima se zrcali oaza sreće. Vjetar je zbrojio sva naša lutanja, svemir je upio naše misli, naše osjećaje, naše razgovore i zatvorio ih u kristalnu suzu vremena, u kristal iznjedren iz bezvremene rijeke ljubavi. Sklupčana u oazi vjerovanja osjećam spokoj prvih susreta, uzbuđenja prvih milovanja, nježnost prvih poljubaca. Uranjam u suzu vremena i plovim bujicom života, oživljavam naša davna lutanja beskrajem snova. Blješti suncem obasjanana kapljica iz rijeke vremena, iskri još uvijek na površini svijesti, svijetli kao dokaz postojanja naše djetinje sreće, kao znamen ljubavi skrivene u zelenom svemiru naših davnih previranja. Na pučini trenutka, u jednoj jedinoj kapljici se ogleda naša ljubav, tajnovita oaza iz koje smo onda davno, u vremenu prije vremena, sretno iznjedreni, mirno odplovili u bezvremenost postojanja.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Znaš li da još uvijek budiš u meni sjećanja na one daleke zore u kojima su umjesto rose na laticama ruža iskrili kristali srca koje je preduhutrilo svitanje i s jutarnjom zvijezdom kretalo tebi u pohode. Znaš li da je srce tada bilo izvorom neugasivih svjetlosnih puteva ka vječnoj tišini u kojoj je živjela tajnovita morska vila, spasiteljica naših duševnih sfera. Znaš li da sjenka tvoje duše luta mojim stazama i mrveći zvjezdani prah u strune kojima u krošnjama uspomena sklada melodiju uvijek novih izazova. Znaš li da se još uvijek branim od prastarih strahova, da onda prestrašena bježim u kristalne odaje zaborava, u gluho vrijeme nepostojanja, umjesto da se zaustavim i osluhnem valcer sjećanja i odživim još jednom dane prvih susreta. Svjesna toga dozvolim duši da odluta akordima treptaja srca, da odpliva u široke dubine oceana i odživi onu našu davnu priču o sireni i izgubljenom životolomcu. U beskrajnim dubinama svijesti, u najudaljenijim kutovima duše još uvijek čujem onaj umilni pjev spasiteljice tvoga potonuća. Tada zaiskre kapljice u valovima beskraja, zatrepere melodijom oživjela srca i simfonijom novog sna. U jutrenjima, na obali spasenja, u zrncima pjeska vidim tek rođene bisere koji su nas branili od kradljivaca sreće. Koračam poznatim putevima kojima mnogi nikada nisu kročili, zaustavljam se na raskrižjima želja i dozvoljavam životu da mi odsvira neku davnu baladu o klošarima kojima smo tada sretni poklanjali osmjehe. Kada me obuzme plima ljepote, dozvoljavam skitnici vjetru da odnese moju cvijetnu galiju u ocean samoće i tamo osluškujem umilni glas malene sirene, one mlade djevojke koja sam nekada bila, da opet doživim neku davnu bajku i da se bogata mirisima, bojama i zvukovima naših snova vratim pod koplja dnevne svjetlosti. Osjećaš li dok me danas promatraš u zagrljaju zrelosti da ja još uvijek čujem ona davna šaputanja, da čujem tvoje strahove od nemani koja te je skoro odnijela u beskrajne i nedohvatljive dubine nepostojanja. Znaš li da još uvijek uzdrhtala bdijem nad tvojim snovima, da slušam tvoje disanje kao simfoniju tvoga srca i da sam sretna, beskrajno sretna što nas je dobra morska vila ili ljubav obranila od preranog rastanka.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Noćas u zavjetrini sna vidjeh čaroliju satkanu od mjesečevih niti i pahuljaste mekoće kristalne jasnoće. Nježan veo, koprena na obroncima jave, je sakrivala nemire srca spuštajući se na uzdrahtale misli. Jedna jedina misao, slobodna kao zvjezdani orao je odlepršala u ovu noć punog mjeseca. Osjetih radost probuđenog djeteta, osjetih radost u pjenušavim rukama skitnice puna lica i pustih odlutalu misao da pomiluje njegov osmijeh. I bilo ja kao nekada, bilo kao u vrijeme poezije ruža, samo su umjesto leptirića svilenkastih krila i bijelih latica iz oluje ruža pred srcem plesale zalutale pahuljice pozivajući me još jednom na bal, na slavlje osjetila. Utopih se u plesu sjena, noć punog mjeseca je ogrnuta čipkom plesala kao ponosna djevojka iz dalekog Toleda.
Zaustavih srce na obali korita mraka, obuzdah u sebi one drevne nebeske vrance da srce ne odjezdi kao nekada u neku izmišljenu bajku, ka onoj dalekoj zvijezdi. Otvorih okna zrelosti i osluhnuh sonatu ove čarobne noći punog mjeseca. Skupih uspomene u svjetlosni zagrljaj budnosti i zatvorih kapije odsanjane mladosti. Noćas je ljubav bila drugačija nego prije, dragačija, a uvijek ista, nježnija u svom postojanju, mirnija u svom darivanju biserne ogrlice koja se kao kozmička zmija ovijala oko moga srca. Na prozoru, koji me je branio od zime koja je grlila grad svojim bijelim dlanovima, se naslagahu znakovi trenutka. Kristalne suze neba, paperje prosuto iz jedne dječje bajke, je na oknu zrcalilo pejsaž moje sretne duše. Upisah jednu jedinu riječ, upisah ju zvjezdanim slovima i utonuh u san. Jutros mi se, u prvim zrakama dnevne svjetlosti, sa okna koje me još uvijek dijeli od paperja noćas dolutalog u grad, smiješi čarolija noćašnjeg slavlja osjetila. U kristalnim suzama neba, zaustavljenim na prozoru, blješti srcem ispisana LJUBAV.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Ne tuguj ljubavi, ne sadi tužne vrbe na obali rijeke kojom zagrljeni svjetlošću ljubavi plovimo već godinama skupljajući sunčane zrake u mrežu uspomena. Ne vjeruj u hladnu slutnju konačnosti jer smo već davno zakoračili u bezvremenost vjerovanja u ljubav. Pa i onda kada se zaustaviš nad provalijom naizgled nepremostivog kanjona nemoj zaboravit korake koje smo ostavljali u pjesku na žalu vjerovanja. Srebro u tvojoj kosi je tek simbol življenjenog života u svjetlosnom zagrljaju postojanja, znak svih onih pragova koje smo vjerujući u ljubav ostavljali na tračnicama kojima se vrijeme vječno kotrlja ka nedohvatnoj budućnosti. Ne tuguj ljubavi jer u našim životima ne postoji osamljenost, ne postoji neriješva zagonetka sreće, mi nosimo sveti Gral u svojim srcima. Trenutci istinskog življenja su biseri koje nosimo u duši, biseri iz kojih je izgrađena kula života koji živimo, tajnovita bujica života koji savladava prepreke tuga i utaplja se uzdasima radosti. U dugi našeg neba se svjetlost prelama u boje ljubavnih zagrljaja i dodaje joj pigmente izronjene iz srca koje se kupa u još nepoznatim bojama naših snoviđenja. Ne tuguj ljubavi jer mi uvijek uranjamo u nijanse novog trenutka, u vlati trave hranjene suzama vremena, koračamo beskrajem bezvremenosti stvarajući uvijek nove boje našom uzdrhtanosti. Ne tuguj ljubavi jer bez tebe i mene zvijezde ne bi prosipale svoj zlaćani prah na puteve ka vječnosti, utihnula bi simfonija svjetlosti, uvenuli bi nebeski cvjetovi, zanjemio bi svemir, ugasile bi se baklje koje već tisućljećima donose u naše živote plamene jezike sa Olimpa. Ne tuguj jer tuga magli ljepotu beskraja, muti blještavost boja u tonovima duševne palete, gasi iskrenje sjaja u kojem vjekuje ono što si nekada bio odraslo maleno dijete. Ne tuguj dječaće, ne tuguj pjesniče jer ti si ljepotu trenutka svojim drevnim stihom stvorio, ti si vratio ljubav u naše živote, ti si u onom naglom ljetu nepostojanje u postojanje pretvorio, ti si naše duše oslobodio od duge korote. Dopusti suzi da kane, ali ne tuguj dragi moj pjesniče, uzdigni stijeg pobjede nad osjećajem suosjećanja jer smo tvojom snagom propusnice dobili, oslobodili se stida u srcima i na sastanak sa trenutkom sreće nismo zakasnili. Ne tuguj dragi moj vječni ljubavniče, ne tuguj jer kradljivci snova nisu uspjeli ukrasti ono što u sretnoj duši niće, nisu ti uspjeli ukrasti ono što nosiš u srcu, nisu uspjeli izbrisati meridijane tvojih traženja, nisu uspjeli zaustaviti tvoje izrastanje u suncu, nisu osjetili da u tebi izvire vrelo ljudskih podlosti prevezilaženja. Ne tuguj dragi moj pjesniče i ne sadi tužne vrbe u svojim stihovima, ne dozvoli da kapne suza mržnje iz tvoga oka, zaboravi trpke okuse koji su preletjeli iiznad tvojih obala, zaboravi valove zoduhova koji su se doticali tvoga doka, zaboravi jer u zaboravu i oprosti onima koji ne znaju što čine se krije ljepota i snaga tvojih, tvoje bezvremene duše, obala.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Stojim zatvorenih očiju na obroncima snova. Bojim se zakoračiti u svilenkastu svjetlost buđenja, bojim se otvoriti vjeđe, bojim se izdahnuti ovaj opijum protekle noći, bojim se da ne otrgnem laticu cvijeta sa kristalnom suzom neba u kojoj se zrcale vrata kroz koja moramo proći da san nikada ne prestane, da izađemo iz pustinje u kojoj štekće hijena nesretna srca, nad kojom kruži ptica grabljivica, da ne vidim ženu na obali, utvaru koja nas je optuživala i sudila u isto vrijeme. Vraćam se u san, da ne vidim crnu pticu koja kruži nad našim životom, da ne slušam glas bezimenih sudaca naše stvarnosti. Iza spuštenih trepavica je vrijeme stalo, zaustavilo se u kristalnoj suzi koja nas je donijela u željenu, mirnu luku na otoku sreće. Nebo je probudilo vjetar, zatvorilo sve prošle oluje u tmurne oblake koji odnesoše sve naše tuge u neko drugo vrijeme, u neki drugi prostor, u neki zaboravljeni, davno dosanjani san. Ostali smo samo ti i ja zagrljeni u kristalnoj nebeskoj galiji iznad uvale na kraju svijeta koja miriše lijepim uspomenama i ljubavlju. Opraštam svima koji su nam sudili, opraštam svima koji su nas žigosali užarenim riječima mržnje, opraštam svima jer znam da u trenutcima svojih unutarnjih nemira nisu znali što čine. Uranjam u tišinu davnih snoviđenja, uživam u ovoj tišini koja je puna milovanja i svjetlosne muzike koja nas odnosi kroz vrata na kojima su zvjezdanim slovima urezana naša imena. Tu u svijetu satkanom od snova morske orgulje sviraju sonatu od ljubavi i zaglušuju krik ptica grabljivica, zaglušuju štektanje hijene, zaglušuju glas bezimene porote koju ostavismo u svijetu nekih nama stranih iluzija.
http://sretan-trenutak.blogspot.com/

U jednoj od onih noći kada smo gazeći nebesku rijeku tražili put ka snovima osjetih da među zvijezdama nema mostova. Izgubljena u strahovima stavih srce u vjetar tvoje blizine i umjesto treperavih, varljivih očiju neba zvjezde šapatom pred nama prosuše put ka svitanju. Nošeni čudesnom muzikom satkanom od stihova naših srca krenusmo zvjezdanim putem ka beskraju sna. Izašli smo iz tame noći ti i ja i ušli u neki novi, samo nama vidljivi svijet. Razbili smo tišinu noći probuđenim još neostvarenim željama dok je vjetar pjevao baladu o ljudskim čežnjama, a zvijezde šaptale o snovima. Čovjek stoji i gleda plažu, more i mjesečinu kako se kupa u ljepoti sna. Njegovo lice jasno vidljivo u zrcaljenju mjesečeine u očima boje sna. Između čovjeka i mora na pješćanom žalu stoji sjenka prošlosti. Žena duge plave kose zastade na tren. Dokotrljala kapljica neke čudesne vode se pretvori u izvor iz kojeg poteče rijeka bez povratka. Bježali smo iz tame noći, zakoračili u bujicu velike vode, ti i ja zaboravljajući nebo koje je kišilo još neisplakanim ljudskim suzama. Koračali su zajedno plažom čovjek očiju boje sna i žena duge plave kose. Velika rijeka bez povratka je ispirala pred njima ostatke soli na svjetlucavom pijesku života. U tragovima njihovih stopala se kupalo tek naslućeno jutro novog buđenja.Ti i ja sjedinjeni u žudnjama vidjesmo osmijeh neba i na horizontu, iza oblaka svijetlo nad svijetlima, ljubav u našim snovima.

http://pokretom-do-zvijezda.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/2008/11/index.html#dan20
http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Decembar je noćas otkucao na nekom skrivenom tornju zaborav. Olovno nebo je sakrilo ljepotu u azurne uspomene darovao vjetrovima taštine snagu da sakupe sva prošla ljeta i urnu ljubavi sakrije u bjelini snijega. Neka tamo sanja svoj vječni san jer kada odzvoni svanuće i procvijetaju kukrjeci nitko se više neće sjećati satova samoće i išćezlog cvijeća. Naše vrijeme izgubljeno u traženjima tragova postojanja uramljeno ljepotom susreta, a u nama raste nešto bezimeno. Dotakla sam tajnu tvog tijela bez kostiju i nježnost tvojih usana mi pokloni novu sliku. Naše vrijeme na vratima zatišja nagomilano ljeptom, izgubljeno u lavežu vrtlareva psa, ubijeno prije nego su procvale mimoze, naše vrijeme zatvoreno u naslućenim željama, postade prošlost u trenutku kada smo poželjeli slaviti rođenje. osjetih tvoje suze na obrazu i oprostih snovima zabludu. Gledam nebo bez osjećaja i zatvaram naše vrijeme u onaj dio mene gdje dolaze sva i ostaju samo lijepa sjećanja.

Zbirka pjesama "Odakle dolazi ljepota" Zagreb 1987. Dijana Starčević.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Možda je zapisano u nekom stoljetnom kalendaru, ili se dogodilo u trenutku kada sam rođena, ali znam da je počelo davno, da je zapisano među zvijezdama. Sigurno sam prvim plačem već izgovarala tvoje ime i nitko nije slutio, a mi smo se već onda tražili među tek rođenima. Kada si izgovarao svoje prve rečenice moje srce je pobijedilo čeličnu ruku smrti. Možda je bilo tako, ili sam osjetila tvoju blizinu na platformama tramvaja jer ako postoji magična ruka sudbine što Kupidu poklanja strelice onad je za naša srca izabrala vliku, nedjeljivu, neuništivu.
A možda je sve samo ljubav.

Zbirka pjesama "Odakle dolazi ljepota" Zagreb 1987. Dijana Starčević

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Ne, ti nisi bio kriv što nisi osjetio da Diana treba slobodu, da je boginja lova i mjeseca u tebi našla zaštitnika svojih lovišta. Nepogrešiva u izboru postala je ljubavnicom Mjeseca, a njena ljubav iz noći u noć ljepša, postojanija, nježnija. Ne, nisi ti bio kriv što nisi osjetio da sam dovoljno jaka da budem slaba i izgubljena u tvojoj ljubavi.
Pričali su mi o sunčanom podnevu, o košmaru od straha i želja, o trentku kada sam poželjela ugledati svijet. Željeli su boginju, željeli su mi pokloniti ljubav i budućnost, a ja sam već onda sanjala plave daljine i ljubav tražila među zvijezdama. Pričali su mi o prozi mog rođendana i voljeli me nekom čudesnom ljubavi koja je u meni gušila iskonske želje i ja nespremna za život zaplivah kao ružno pače rijekom vremena.

Zbirka pjesama "Odakle dolazi ljepota" Zagreb 1987. Dijana Starčević

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Na delti ljepote, tamo gdje želje razbijaju tišinu neka zalutala barka spusti jedra na pješćanom žalu vjerovanja. Ruke mjesečine raspletoše kose anđeoskog sjaja. U Neptunovom hramu sirena dotaknu gitaru i prosu plimu sreće. Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu na srebrenom sagu mjesečine. Zaplesasmo svoj prvi tango, tvoje usne dio mene, ruke u klupku neznanja zapletoše stvarnost u vir snova. Kao ljetna kiša su kapal milovanja, a nebom je klizila ponoć šireći miris navlažene svile i jecaj tek ostavljenog djetinjstva.
Dva galeba poletješe u nebo krila punih tek naćetih snova, a u pijesku ostadoše tragovi jedne uspomene.[/b]

Zbirka pjesama [b]"Odkuda dolazi ljepota" Zagreb 1987. Dijana Starčević

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Lutam zaobilaznim putevima na kojima su brzine ograničene. Zaustavljam se na platformama tramvaja gdje vjetar mrsi kosu i donosi miris šljunka, a pored mene niču asfaltni bulevari i metroi u kojima nema vremena za čežnju. Osluškujem violine na mjesečini dok oko mene tutnji život i blješte neoni. Rekli su mi da slaviš Bakusa kada je vrijeme za snove, da brišeš tragove dosadašnjih istina i ja te noćas potražih pod mostovima. Klošari su sakrivali lica i pružali ruke, osjetih miris istrošene ljubavi i dotaknuh jedne zatvorene oči. Gorčina je prelazila u bol, tvoj pogled bez osmijeha, a suze su mirisale na vino. U tvojim rukama neka nepoznata kosa i ja zaustavih snove da ne pukne čaša iz koje smo ispijali ljubav.

Zbirka pjesama "Odkuda dolazi ljepota" Zagreb 1987. Dijana Starčević

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Tamo gdje je Matoš pronalazio ljubav i ljepotu, tamo iza tisuću gorućih želja, tamo gdje mnoga otkačena srca zatrepere, tamo gdje su nesigurnosti dolazeće generacije ostavljale svoje siluete u prolivenom vinu, razbijenim čašama i nedogorenim cigaretama, tamo gdje sve miriše na vlagu i snove, tamo je ona, u svojim iznošenim cipelama i sivom kaputu s pogledom prestrašene srne prosula ljubav na aroganciju naše budućnosti i ljepotom svoje riječi uspjela zaustaviti okrutnost tek izraslih nekih futurističkih krojača stvarnosti. Noseći deminutiv u imenu, znak najljepšeg cvijeta, ona budi ljubav u srcima i daruje boje sivilu katakombi iz prošlosti našega grada.

Zbirka "Odakle dolazi ljepota" Zagreb 1987. Dijana Jelčić

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

artemida je napisao/la: Lutam zaobilaznim putevima na kojima su brzine ograničene. Zaustavljam se na platformama tramvaja gdje vjetar mrsi kosu i donosi miris šljunka, a pored mene niču asfaltni bulevari i metroi u kojima nema vremena za čežnju. Osluškujem violine na mjesečini dok oko mene tutnji život i blješte neoni. Rekli su mi da slaviš Bakusa kada je vrijeme za snove, da brišeš tragove dosadašnjih istina i ja te noćas potražih pod mostovima. Klošari su sakrivali lica i pružali ruke, osjetih miris istrošene ljubavi i dotaknuh jedne zatvorene oči. Gorčina je prelazila u bol, tvoj pogled bez osmijeha, a suze su mirisale na vino. U tvojim rukama neka nepoznata kosa i ja zaustavih snove da ne pukne čaša iz koje smo ispijali ljubav.

Zbirka pjesama "Odkuda dolazi ljepota" Zagreb 1987. Dijana Starčević

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Ovo je pjesma koja će te čekati
iza svakog kuta ,
iza svakog osmijeha..
Pjesma koja ne zna prestati biti draga,
i samo će te ona prenijeti
preko zvjezdanog praga.
I kad mene ne bude
i kad ti oči nekako posive,
kad na usne padne list jeseni
kad se raduješ, recimo, nečemu
a u stvari misliš o meni.
Ova pjesma ima stotinu zadaća,
stotinu razloga da se od tebe ne odvaja,
ona je tvoj stražar u noći.
Ja sam joj naredio da te čuva
kad se miris marelica spusti niz ramena,
jer znam da je najteže
kad nekoga nema .
A znaš da bi morao biti
i kad mene ne bude ,
tamo gdje me tražiš
a bit ću tamo gdje ne možeš do mene .
Ova pjesma će ti biti moje ime,
jer ne želim da ti u očima stanuju zime
i da te hladno nešto uvijek boli,
ovoj pjesmi
ja sam naredio da te samo voli

* * * Željko Krznarić * * *

artemida je napisao/la:U jednoj od onih noći kada smo gazeći nebesku rijeku tražili put ka snovima osjetih da među zvijezdama nema mostova. Izgubljena u strahovima stavih srce u vjetar tvoje blizine i umjesto treperavih, varljivih očiju neba zvjezde šapatom pred nama prosuše put ka svitanju. Nošeni čudesnom muzikom satkanom od stihova naših srca krenusmo zvjezdanim putem ka beskraju sna. Izašli smo iz tame noći ti i ja i ušli u neki novi, samo nama vidljivi svijet. Razbili smo tišinu noći probuđenim još neostvarenim željama dok je vjetar pjevao baladu o ljudskim čežnjama, a zvijezde šaptale o snovima. Čovjek stoji i gleda plažu, more i mjesečinu kako se kupa u ljepoti sna. Njegovo lice jasno vidljivo u zrcaljenju mjesečeine u očima boje sna. Između čovjeka i mora na pješćanom žalu stoji sjenka prošlosti. Žena duge plave kose zastade na tren. Dokotrljala kapljica neke čudesne vode se pretvori u izvor iz kojeg poteče rijeka bez povratka. Bježali smo iz tame noći, zakoračili u bujicu velike vode, ti i ja zaboravljajući nebo koje je kišilo još neisplakanim ljudskim suzama. Koračali su zajedno plažom čovjek očiju boje sna i žena duge plave kose. Velika rijeka bez povratka je ispirala pred njima ostatke soli na svjetlucavom pijesku života. U tragovima njihovih stopala se kupalo tek naslućeno jutro novog buđenja.Ti i ja sjedinjeni u žudnjama vidjesmo osmijeh neba i na horizontu, iza oblaka svijetlo nad svijetlima, ljubav u našim snovima.

http://pokretom-do-zvijezda.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/2008/11/index.html#dan20
http://sretan-trenutak.blogspot.com/

meni jedna od najdražih pjesama:

Antun Branko Šimić - Ljubav

Zgasnuli smo zutu lampu
Plavi plast je pao oko tvoga tijela
Vani sume oblaci i stabla
Vani lete teska bijela krila
Moje tijelo ispruzeno podno tvojih nogu
Moje ruke svijaju se zudno mole
Draga, neka tvoje teske kose
kroz noc zavijore
Kroz noc
kose moje drage duboko sumore
kao more

draga sjenko duše, ovo je pjesma koju napisah u vremenu poezije ruža, u vremenu kada sam se oprštala od stiha i Petrarkinih soneta, kada sami Shakespearovim sonetima pronalazila inspiraciju i pretvarala je osobni izričaj, kada sam u Prešernovim sonetima postajala Ljubica Primicova vjerujući da je poezija živo biće i da izrasta iz naših snova i dobija sjaj naše uzdrahtale duše........U ime stiha duše oprostih se od rime i krenuh zvjzdanim stazama poezije ovoizrastajućih poeta..........zaustavih se u Lorkinom vrtu i osjetih ljepotu njegove ljubavi i i ljepotom stiha opjevane Andaluzije. U bisagama proživjele ljepote nosim ljepotu onih koji su stvarali svjetsku poeziju....i sretna sam.